Sama činjenica da je “feudalizacija” jaka na terenu, u “bazi” (a tim i u državnim institucijama preko kojih tukne do Brisela), sama činjenica da su partikularizam ili bolje rečeno provincijalizam i srednjovjekovlje plemenske ideologije “krvi i tla” prisutni u tolikoj mjeri i sa tolikim intenzitetom u BiH politici, (a kao mentalitet i u ovdašnjem feudalnom, tj. kmetskom tj. robovsko-rodovskom društvu) govori najbolje o pravim uzrocima i izvorima zaostalosti ove države koji, očito je, nisu primarno ekonomske već prvenstveno ideološke prirode (da se ponovim da utvrdim).
Ova ideologija se direktno ogleda u stanju u ekonomiji, tj. i katastrofalnom neuspjehu ovdašnjeg građanskog društva, privrede, osavremenjivanja proizvodnje, infrastrukture, slobodne trgovine, drugim riječima: u feudalnom sistemu, rascjepkanosti, izoliranosti koja je na razini mračnog doba srednjovjekovlja i direktni krivac za stanje u BiH.
Upravo to pokazuje i dokazuje svu rudimentarnost partikularizma i provincijalizma, svu njegovu impotenciju i jalovost, neadektatnost.
Bosna i Hercegovina je danas školski primjer tragičnih posljedica ove ideologije po društvo i ekonomiju.
One koji i dalje trube istu ideologiju ne možemo ne nazvati fatalistima. Oni prerastaju u očajne fanatike fatalizma, (fanatične fataliste) nalik na one vođe sekti koji su spremni svoje sljedbenike povesti u propast, u kolektivno samoubistvo zarad svog očaja, lične dezorijentisanosti, ponosa i sujete.
Mislim da je vrijeme da te ljude i te ideje prepustimo istoriji, bez obzira koliko bili zavodljivi, romantični, fantastični, popularni i populistični.
Vrijeme je da im damo mjesto koje zaslužuju: u muzejskim vitrinama. Ili u “reality show”, u sapunicama, kao jeftinu razonodu što one zapravo i jesu dokonim, nezaposlenim i besposlenim masama, podanicima i kmetovima.
Na kraju krajeva neka narodne mase nastave da se napasaju tim idejama, neka se poje s tih izvora, ali red bi bio i vrijeme da intelektualci, studenti, tzv. “kulturni radnici” počnu javno i intenzivno da “troše” nešto “uzvišenije ideje” ako ne zajedništva i ujedinjenosti (lokalne, regionalne, evropske, svjetske…) a ono barem da se kosmopolitskim individualizmom, “solidarnim individualizmom”, kao “špic igrači” i “usamljeni jahači”, kao Don Kihotovski vitezovi liberalnog glasa i građanske republike što prije malo žustrije pokrenu i malo većim koracima istupe i krenu – ako ne u napad, a ono barem naprijed – dalje od smrada provincijskog partikularizma.
Neka povedu “ka svijetu” sve one mlade i neostvarene potencijale koji žude, koji vape za svježinom i širinom slobodnog, otvorenog svijeta; slobodnog, otvorenog i građanskog društva vrijednih i briljantnih individua – da se konačno odcijepe od kolektivne ustajalosti onih koji trunu u svojim žabokrečinama, u jarugama, u zagađenim i zasićenim lužinama tješeći se globalnom dekadencijom i demagogijom, plašeći sebe i druge propuhom na visini, među uzvišenim idejama čovječanstva.
Taj čin, taj pokret, ta strategija – to je ono što ja nazivam “strato-separatizmom”.
