POLITIČKA FANTASTIKA

Kule u oblacima

Ja nemam namjeru da zidam kule u oblacima, već iznad njih, tj. iznad ovog oblaka magle i dima, tj. smoga.

To nije samo naučna, pa ni politička fantastika, to je neminovni i logični put razvoja “u nas” jer ovo trenutno jeste ćorsokak ili pak kraj puta one industrijalizacije koju je Austrougarska zadala parnom mašinom krajem devetnaestog vijeka, a komunistička partija nastavila filujući BiH rudnicima, željeznicom, teškom industrijom i crnom metalurgijom čađavih pluća.

Naši rudarski gradovi su gotovi. Šta smo očekivali i zašto nas to iznenađuje kao što nas svake godine iznenadi prvi snijeg u decembru ili januaru? Prije ili kasnije rude i ugalj moraju biti iscrpljeni kao i svugdje. Samo je pitanje vremena.

Ako ne ova generacija, jedna od budućih će se suočiti s tim i dobro bi bilo da konačno počnemo razmišljati o njima ako ni zbog čega drugog, a ono – ‘nako – jer nemamo pametnijeg posla, s obzirom da smo nezaposleni i besposleni, jel’ da?

Kako god okreneš, vrijeme je da na vrijeme počnemo razmišljati šta, kako i kuda dalje sutra, kad već ne znamo šta, kako i kuda dalje danas.

Mi ionako volimo da se bavimo tuđim problemima i brinemo tuđe brige pa je možda krajnje vrijeme da se počnemo baviti brigama i problemima sa kojima će se suočiti naša djeca, unuci i praunuci jednom kada druge, “ljepše” i “uređene” države podignu betonske zidove pa ne bude te opcije o kojoj će se sanjati i na koju će se računati odgađajući da sami ovdje “k'o sebi” zagriju stolice, prorade klikere i zasukaju rukave.

Jednom kada i ta tradicionalna prokrastrinacija presuši, kada se izliže i obajati, trebaće se sanjati i graditi san u svojoj zemlji – umjesto kao što smo do sada sanjali i gradili američke, njemačke i kojekakve snove po tuđinama.

Lijepo bi, zato, bilo početi o toj budućnosti, tim budućim problemima i brigama ozbiljno razgovarati, ali bez te iritantne jednosezonske drame i fatalizma koji povećava gledanost emisija i popularnost političara i svakojakih ekscentrika preko vikenda već polako zakotrljavati stvari prema nekakvoj zreloj strategiji i to naučno, razborito.

Rudarski i radnički gradovi devetnaestog vijeka, jednom kada nestane uglja, ruda i industrije oko koje su nastali, neminovno će nestati. Oni zaista ne trebaju više da postoje. Mnogi veći gradovi su “u svijetu” i “po svijetu” nestajali iz sličnih razloga.

Čak i kada se radi o trgovini i komunikacijama na kojima su mnogi od manjih gradova u BiH nekada nastali – i to će nestati jer Bosna više nije tranzitna zemlja. Ona jeste da se nalazi na raskrsnici, između svih tih zemalja, ali jednostavno nije sebe vidjela u tom svjetlu – da povezuje te zemlje i da bude tranzitna (tranzitni aerodromi imaju najveći promet), već je postala tampon zona, “crna rupa”, a time i “destinacija”. (Svi znamo da se do “destinacija” maksuz ide. To ti je zadnja stanica do koje malo ko vozi i saobraća, a ako i ima zainteresovanih onda put košta, ali ne u smislu da cijena obećava kvalitet već da se jednostavno ne isplati.)

Prethodno pomenuta sudbina će neminovno zadesiti mnoge gradove u BiH. Ne samo da u njima neće biti posla, već neće biti razloga živjeti. (Na stranu činjenica da su u posljednjih dvadeset i pet godina raznorazni ljudski i politički “faktori” opustošili sve do gole kože i ubrzali ovu “entropiju”.)

Dakle ti mali industrijski gradići će biti napušteni gradovi kao oni iz kaubojskih filmova. Njihova populacija će se preseliti u veće gradove. Veći gradovi će rasti, a ostali dio zemlje će biti slobodan za raznorazne poljoprivredne i industrijske projekte, da tako kažem.

Znači biće gradovi, biće putevi, a između će biti iskorištena zemlja i rijeke. Neće biti onih naselja pokraj puteva. Neće biti potrebe za njima.

To znači da će plodne doline služiti samo i jedino za obrađivanje zemlje, a visine za naselja i gradove (hoteli, turizam, skijanje). Slično kao u Srednjem vijeku, (kada smo već kod njega) samo na većoj skali i ne samo za vlast i vlastelu  već za “široke narodne mase”, tj. sve građane.

Zato je bitno početi razmišljati na vrijeme i ne zagaditi doline, ne učiniti ih toksičnim. Početi sa prečišćavanjem i “pročišćenjem”.

TURIZAM

Ako mislimo da se bavimo turizmom kao alternativnom moramo biti svjesni da turiste nećemo privući zagađenjem, fabrikama, prljavom tehnologijom i deponijama smeća i koječega iz EU.

POLJOPRIVREDA i STOČARSTVO

Isto važi i za organsku hranu koja je naša jedina šansa jer nismo neka ogromna žitnica.

Ne vjerujem da će neko smatrati zdravom hranu koja dolazi iz zagađene zemlje navodnjavane zagađenim rijekama.

Ne vjerujem da će neko biti lud za sirom, mlijekom, mesom, kožom životinja koje su pasle na deponijama.

 

E sada, morebit’ bude i drugačije… da narod nastavi po svome dok se sve pretvori u jednu “krajputašku” palanku i divlju gradnju, sveopštu bosansku favelu…

Može i tako, samo čisto sumnjam.

Ako nastavi sa ovakvim zagađenjem – ljudi će u takvim uslovima jednostavno poumirati od oboljenja čija imena još uvijek nismo ni izmislili.

 

Advertisements