Advertisements

GRAD I GRAĐANI

Građani su da grade.

To je njihova osnovna odlika: ta kreativnost, ta konstruktivnost, to “graditeljstvo”.

Građani koji su izgubili sposobnost da koncipiraju, osmišljavaju, grade i izgrađuju grad, (a kada kažem grad ne mislim na privatne kuće već na javne, tj. zajedničke prostore i servise) – prestaju biti građani. Pogotovo ako postaju sebični, nesolidarni, destruktivni; ako ne održavaju, tj. ako uništavaju grad. To onda nisu građani, to su antigrađani.

Grad nije živo biće, ali jeste životni prostor. Građane, stoga, ne čini to što su rođeni u gradu, već to što se grad rađa iz njih: oni “rađaju” grad gradeći ga, dograđujući, izgrađujući. Građani čine/prave grad doslovno.

Pored toga što je životni prostor, grad je i javni prostor zajednice. On je zajednički javni prostor. U njemu privatni građani žive u zajednici javni život grada – gradski život.

Da bi bio građanin moraš posjedovati viziju grada, poznavati koncept i “dizajn” grada. Moraš znati, tj. poznavati grad. Ali ne određeni grad već ideju grada tj. “idealni grad” čiji je svaki specifični grad zapravo hologramska projekcija sa određenim odstupanjima, da se tako izrazim.

Blueprint grada je u idejnom svijetu. On nije u prirodi. On je u društvu. U svijetu ideja. On je u ljudskom biću, tj. ljudi su u stanju da ga percipiraju i materijalizuju. Grad se, dakle, materijalizuje preko “građana”, tj. onih ljudi koji su privučeni zajedno graditeljskim impulsom kao nekim urođenim instinktom u jednu zajednicu – građansku i graditeljsku.

Da bi bio građanin moraš biti arhitekta, ali i majstor, tj. zidar, kako grada – tako i društva. A da bi to bio moraš imati urođeni instinkt, impuls graditelja. Kao pčele. Kao mravi.

Da bi bio građanin moraš biti graditelj: stvaraoc, konstruktor. Bilo kao pojedinac ili kao tim. Moraš umjeti povezivati društvenu građu i materijalizirati je u jednu tvrdu i stabilnu građevinu, u jedan jedinstven grad. Ne možeš biti rušitelj i zvati se građaninom.

Često rušiteljski nagon dolazi iz frustracije građana onda kada im je uskraćena sloboda i mogućnost da grade, da ostvaruju sebe ostvarujući svoje vizije, zamisli, snove, da grade i izgrađuju sebe i svoj život, da se time i tako manifestuju kao slobodni građani/graditelji jednog vremena i prostora. Građani postaju destruktivni ako im je onemogućeno da ispolje svoju ljudsku građansku tj. konstruktivnu, graditeljsku prirodu.

Građani ne mogu živjeti pasivno u “posuđenom” vremenu i prostoru, u “posuđenom gradu”, kao životinje na farmi, u zoološkom vrtu ili nekom društvenom eksperimentu. Zdravo društvo građana proizilazi iz njihove uključenosti u izgradnju svoga grada, svoga vremena i prostora – kako intelektualno, tako politički i fizički. Tek tada se građani “ugrađuju” u grad, u društvo – u građansko društvo.

Mislim da smo predugo živjeli raznorazne eksperimente na ovim prostorima. Predugo smo bili administrirani i patronizirani od strane naredbodavne države ili međunarodnih faktora. Predugo smo živjeli od raznih donacija. Predugo smo prepisivali i predugo su nam propisivali.

Mislim da je vrijeme da sami počnemo složno, zajednički, ravnopravno, aktivno i instinktivno da gradimo svoju verziju idealnog grada, da gradimo svoje živote u svom životu, svoje vrijeme u svom vremenu, svoj prostor u svom prostoru, svoj grad na svojoj planeti, ugrađujući svoje živote u njega kao što su to činile mnoge generacije do sada. To je zapravo ultimativna sloboda: odabrati mjesto i podići sebi novi grad.

Vrijeme je da konačno postanemo zreli, slobodni i odgovorni građani i da prestanemo biti patronizirani, administrirani i sažaljevani. Vrijeme je da izgradimo nešto novo. Nešto što ćemo ostaviti svojoj djeci i unucima. Vrijeme je da prestanemo biti ona razmažena i samosažaljevajuća generacija koja je sve što je imala i izgubila, sve za čim plače i kuka – dobila na poklon od svojih očeva i djedova koji su, za razliku od nas, smjeli i umjeli sanjati.

Moramo se izboriti za svoju slobodu. Moramo se osloboditi i postati slobodni graditelji. Samo kao slobodni graditelji možemo biti i slobodni građani.

Bez toga smo ništa drugo do eksponati u vlasništvu vlasti: bijelo roblje koje služi pimp-vlastima da isprosi sebi novac na međunarodnoj sceni.

Advertisements
%d bloggers like this: