Advertisements

U Švedskoj cenzura!

Možda ste primijetili da sam se od kraja augusta 2015. počeo baviti tim nekim standup-om.

Znači nije samo da se samo snimam, već i nastupam, pričam i sviruckam uživo. Nagovorio me Vlado Cabrera da to počnem da radim kod njega u Pivnici Sarajevo svakog ponedjeljka i tako to vidjeli i drugi pa me počeli zvati u gostovanja: i kod nas, i u regiji i vani.

Enivejse, 25. novembra prošle godine, (prije nešto malo više od mjesec dana), trebao sam nastupati u Štokholmu. Na Dan državnosti BiH. Ali ne bilo koje državnosti, već One državnosti, ZAVNOBiH-ske, (koju pola države ne proslavlja, a i ovo drugo pola mjestimično i sporadično proslavlja i to samo u inat onoj prvoj polovini mada im, kako sami vele, i nije previše do crvenih tekovina revolucije, tj. te i takve republike BiH, čast izuzecima).

Da li znate, (izvinite na maloj digresiji, ali imaće smisla kasnije u tekstu) kako se na ruskom kaže “crvena”? Kaže se “красный”. Štoćereć: krasni. 

I trebao sam, (da se vratim na Štokholm), krajem novembra da nastupim tamo u organizaciji APU Mreže.

Već sam bio i zaboravio kada sam zabilježio taj datum u svoj kalendar kad ono par sedmica prije nastupa nazva me prijateljica koja me je prethodno kontaktirala i predložila (kako meni tako i APU Mreži) moj nastup – da mi se izvine.

Štoooo?

Ništa od nastupa, veli. Bune se iz “vođstva” APU mreže. Vele da nisam ozbiljan i da bi me trebalo cenzurisati

 

E sad…

Ja znam da sam provokativan za neke i ovakve reakcije me ne iznenađuju. U većini slučajeva mi dođu kao kompliment, ali moram priznati da me je iznenadilo da je APU mreža tako konzervativna.

Proveo sam u Švedskoj tri i po godine života. Nisam naučio jezik jer švedi jako dobro govore engleski, i vole da ga govore, a ja sam tada bio frišak iz Amerike pa sam imao o čemu da pričam s njima na engleskom. S druge strane pretežno sam se družio sa imigracijom, ali ne isključivo našom. Družio sam se sa onom imigracijom koja je u Švedsku došla iz političkih i ideoloških razloga prije devedesetih. “Zapali” su me ljevičari iz Čilea,  “zapali” su me meksikanci, sin predsjednika komunističke partije Izraela; “zapali” su me ljudi koji su Asanžu obezbjedili tajni server za Wikileaks; profesori koji su organizovali brodove za Gazu.

Krasni ljudi. Krasni, u svakom smislu te riječi.

 

SEKULARNOST

No ono što sam naučio u Švedskoj i švedima jeste to da su oni jako ponosni na svoj liberalizam. Naročito se ponose, pomalo navalentno, činjenicom da su veliki ateisti, barem deklarativno (iako im zastava ne liči na to). Bilo kako bilo, Švedska je jedna liberalna, ako ne ateistička, a ono veoma sekularna država. Ekstremno sekularna. (Ta činjenica je vrlo bitna za ono što želim reći u ovom tekstu).

Doduše štošta se u zadnje vrijeme promijenilo, npr. sa dolaskom Švedskih demokrata, tj. ulaskom fašista u parlament (kako oni u parlament 2010, tako ja iz Švedske), ili “narodnjaka” (kojekakvih švedskih “turbofolkpartija” u koje se odlično uklapaju i naši narodi i su/narodnjaci) pa možda Švedska i nije više tako liberalna kao nekad, ali švedi su jako sekularni i veoma ateistički raspoloženi, da tako kažem. Pa zašto bi onda mene siromaha cenzurisali u dvadeset i prvom vijeku u Štokholmu zbog mog sekularizma i stand-up-a o vjerskoj nastavi u državnim školama u BiH?

Zato što me nije cenzurisao švedo.

Za one koji nisu upoznati, ovo je sporni sadržaj koji je trebalo cenzurisati i zbog kojeg su se pojedini protivili mom gostovanju u Štokholmu:

 

Kao što se vidi, ovaj video je objavljen početkom septembra 2015.

Ne sjećam se tačno kada sam ja pristao na gostovanje u Štokholmu, da li je to bilo prije ili poslije objavljivanja ovog videa, no izgleda da se je do momenta kada se u APU mreži raspravljalo o mojoj “podobnosti” na internetu već bio rasplamsao požar verbalnih napada, deplasirane kritike i polemika prepunih govora mržnje u kojima su islamofašisti, etno-nacionalisti i konzervativci pljuvali po meni zbog mog mišljenja i stava u vezi sa sekularnom državom i ukidanjem vjeronauke u državnim školama.

Mogu samo da nagađam, ali biće da su neki tvrdolinijaški konzervativci i u Švedskoj bili apdejtovani i informisani, pa čak i ohrabreni, poneseni, ili barem pod utiskom tog elektronskog linča pa su sebi u danima moje visoke nepopularnosti među takvim istomišljenicima uzeli slobodu da reaguju sa pozicije, te da poput neke gluhobilo: “švedske šerijatske policije”, cenzurišu i negiraju umjetničku slobodu meni kao (da izvinete) umjetniku, a i pravo na mišljenje i slobodu govora kao privatnom građaninu i to u jednoj od najliberalnijih država svijeta!

E ja se sada pitam: da li bi ta konzervativna osoba koja je ustala protiv mog nastupa to isto učinila u toj istoj Švedskoj po istim osnovama i zbog istih razloga, stavova i argumenata predlažući cenzuru jednog švedskog ili bilo kojeg drugog međunarodnog standup komičara, umjetnika, kantautora… na gostovanju u Štokholmu ili to ekskluzivno pravo zadržava samo onda kada se radi o “interbalijskoj cenzuri”?

Drugo: da li bi ostali članovi APU Mreže klocnuli glavom na isti način da se radi o nekom Švedskom građanskom udruženju ili privatnom aranžmanu  ili su se jednostavno predali pred tvrdom linijom koja se obično gnijezdi u institucionalnim okvirima raznih vladinih i nevladinih organizacija i udruženja koje su njeno takoreći: “prirodno stanište”?

U par dana nakon što sam primio vijest o tome da me treba cenzurisati i da me ne žele u Štokholmu zbog mog, za njih nepopularnog stava o sekularnoj državi desili su se napadi u Parizu. Pomenuti požar na internetu se pojačao i radikalizirao. Ušao sam u novu rundu rasprava sa onima koji ne priznaju liberalnu demokratiju, koji negiraju modernu, građansku, sekularnu, pravnu državu i koji bi da uvedu drugačiji oblik države u BiH.

Nakon napada u Parizu desio se napad na Oružane snage BiH koji je potvrdio sve moje strahove i tvrdnje. Požar na internetu je minuo zbog antiterorističkih mjera. A onda, nakon hapšenja desetak terorista u BiH,  sve se malo stišalo.

Nova godina ispred BBI je prošla bez problema, mada je bilo manje posjetilaca nego proteklih godina jer su se svi malo uplašili terorizma.

 

I sad smo tu: u bljuzgavici. U nekom zatišju. Ušutili smo se. U međuvremenu smo otkrili slučajeve silovanja među maloljetnicima u školama i tu smo zanijemili od užasa.

 

ATROFIRANA SLOBODA

Ne znam šta me vraća i baca opet na taj Štokholm, na taj pasivno-agresivni teror koji sam osjetio i prešutio, (ožda ovo vrijeme koje me podsjeća na depresivnu i anemičnu Švedsku u ovo doba godine), no pitam se da li bi ovaj vid nasilja nad slobodom govora bio skandalozan da se radilo o bilo kojem drugom kontekstu gostovanja bilo kojeg drugog internacionalnog umjetnika, satiričara, itd…? Da li bi ovaj slučaj došao u novine?

S druge strane se opet pitam: da li je ovo sve zapravo uopšte vrijedno pomena? Da li je sve to uopšte bitno? Da li smo ikom bitni pa čak i samima sebi? Ja sam premala riba da bi sada od toga svega pravio skandal.

I moram priznati da sam do jutros mislio da nije vrijedno pomena, a onda sam shvatio da ne želim da štitim svoje progonitelje. To je jadna navika koja ne vodi nikuda. Treba progovoriti o svemu javno. “Silovani ne treba držati u sebi sramotu koja nije njegova”, mislim se.

Po mom mišljenju radi se zbilja o jednom sramotnom činu silovanja slobode govora: ako ne sramotnom za APU Mrežu, a onda zasigurno za švedsko društvo, (tim više ako se članovi APU Mreže smatraju integriranim i ravnopravnim članovima tog društva).

Ne radi se ovdje o povrijeđenoj sujeti, čak ni o povrijeđenom dostojanstvu, ovdje se radi o povredi slobode.  Jer ako ljudi žele čuti što imam reći, ako ja želim slobodno reći ono što vjerujem prema sopstvenoj savjesti, iskustvu i uvjerenju da se mora i treba reći, govoriti, ponavljati, propagirati, onda niko ne smije politički cenzurisati moju satiru. Može mu se ne dopadati. Može ne doći na događaj. Može izvoliti pa tolerisati i ispoštovati pluralizam mišljenja i individualna prava i slobode za šta se deklarativno zalaže, ali ne može drugima uskratiti da čuju moju poruku, ucjenjivati odrasle ljude i slobodne građane zabranjujući i onemogućujući im da se slobodno druže i okupljaju.

Mislim da ovoga puta članovi APU Mreže moraju biti na nivou ozbiljnosti za koju se zalažu (ako sam već ja neozbiljan) i ozbiljno se uhvatiti u koštac s problemom svoje orijentacije kao društva i udruženja. Neka promeditiraju na temu: koji je naš ideal? – i da li ga uopšte imaju.

 

PRIVATNI IDEAL

Ja znam koji je moj ideal.

Nemam ništa, ali zato imam ideal. On me grije bolje od bilo kakve socijalne pomoći, od grantova, od političkih i svakih drugih pozicija. Na krilima svojih ideala se izdižem visoko iznad smoga, bljuzgavice i žabokrečine, u Četvrti entitet strato-separatizma gdje mogu slobodno da pričam, duboko da dišem i široko da gledam. To je moja umjetnička i građanska slobodna teritorija za koju živim i ginem.

I drugi znaju moj ideal. Ja sam ga iskomunicirao. Ja jesam svoj ideal i on ide u paketu sa mnom. Ja ne mogu ostaviti svoj ideal kući kada negdje idem. On od mene čini ono što ja jesam. Ja sam odraz svoga ideala – idealnog privatnog građanina i graditelja idealnog grada na visini, idealnog društva, idealne jave i javnog prostora. To je moja vjera i uvjerenje kao nekoga ko je osmislio Bosansku teologiju oslobođenja, Četvrti entitet iznad hiljadu metara nadmorske visine i Strato-separatizam.

Ići na gostovanje i nastupe bez mojih ideala je kao ići bez k***a u svatove, da izvine ko čita.

Važno je da sam na kraju shvatio u čemu je problem. Problem je u institucijama i organizacijama.

Ja nisam kompatibilan sa vladinim i nevladinim organizacijama i sektorima, sa programima i pravilnicima. Ja sam kompatibilan sa realnim sektorom, tj. sa privatnim sektorom, sa dogovorima jedan na jedan, bez komisija, bordova i hijerarhije. Ja sam za tu društvenu realnost. Za ono što fakat jeste i postoji na terenu, ono što se rađa, stvara i funkcioniše među ljudima, među ljudskim dušama i organizmima. Nisam u institucionalnim projekcijama, planovima, imaginarnim aparatima. Oni su mi jednako nevidljivi i manje uvjerljivi od “nebeskih sila” i mehanizama prirode na intergalaktičkom, interplanetarnom, organskom, ćelijskom, molekularnom, atomskom i kvantnom nivou.

Ja svjedočim društvu i pojavama u njemu, svjedočim pojedincima, snažnim, talentovanim, požrtvovanim, vrijednim, karizmatičnim, skromnim pojedincima, gigantima, privatnim osobama koji raji i fukari više znače i pomažu od čitave skupštine opštine i kantona zajedno.

Ja u privatnom sektoru vidim istinsku slobodu, slobodnu trgovinu, slobodni rad: jednu prirodnu i spontanu ljudsku zajednicu i organizaciju, jedan potencijal za jednu nezaustavljivu revoluciju društva kada korporacije i institucije implodiraju u nedostatku duha, duše i humanog ideala.

Za mene ni sekularna država ne znači odvajanje crkve od države već odvajanje privatnog od javnog, duše od institucije, jer svačija duhovnost, vjera ili uvjerenje je njegova privatna stvar o kojoj može u privatnim školama i u privatnom aranžmanu.

Da bih bio dosljedan ovoj ideji, ovom idealu – idealu privatnog građanina, ja svoje javne nastupe ubuduće tretiram kao “privatne zabave” u privatnim aranžmanima. Radim samo u tom formatu.

Da ne bih više zapadao u gorenavedene situacije i ulijetao u slične makaze institucija i organizacija koje bi da kastriraju moj nastup, odlučio sam profilirati ga tako da je odmah jasno o čemu se zapravo radi.

PRIVATEPARTYpostWEB

U tu svrhu sam dizajnirao sopstveni plakat koji najbolje govori o kojoj se vrsti zabave radi.

To je jedan krasan plakat za jednu krasnu zabavu koja okuplja privatne građane i privatne osobe u privatnom aranžmanu, ukratko: divne i krasne ljude iz divnih i krasnih dijelova bivše Jugoslavije i šire, da se divno i krasno zabavljaju na temu i na račun jedne divne i krasne Bosne i Hercegovine koja postoji samo u snovima, kao san, kao ideja, kao ideal zbog kojeg bih na Makovu igru riječima pored onih ustaljenih: ponosna, prkosna, bosa, posna, od sna… dodao još i: “krasna” – iz estetskih razloga.

 

PRIVATNA PARTIJA

A možda budem išao i dotle da osnujem Privatnu Partiju.

Ionako se partije danas zovu po vlastitom imenu lidera kada glasaš za njih. I moja partija neka bude takva: Damir Nikšić – Privatna partija.

Kakav je plan i program? Koja je orjentacija?

Nije za javnost!

To je posve privatna stvar osnivača i članova partije i molimo vas da poštujete našu privatnost i privatnost naše privatne partije.

Sve što vam možemo reći jeste da je to partija privatnika koji žive o svome trošku, za svoj groš i preko svojih leđa. Nemamo novac niti od stranih ambasada, niti od svoje države. Nismo ni vladin ni nevladin sektor. Mi smo realni, oko.

Mi smo ti privatni sektor: privatni građani, nezaposleni, besposleni, samouposleni privatnici koji gledaju svoja posla i ne daju da ih se darači. Šta ćeš bolje?

 

 

Nastavak

Advertisements

One thought on “U Švedskoj cenzura!

Comments are closed.

%d bloggers like this: