Advertisements

A kako odraše?

Gledam vozila Centrotransa po gradu. Centrotrans je privatna firma koja se bori za svoj udio u javnom gradskom prevozu kantona Sarajevo nailazeći na mnoge opstrukcije od strane busijaša na vlasti koji upravljaju javnim preduzećima i zapošljavaju tehnološki višak   trgujući glasove i socijalni mir.

Centrotrans se, htio to ili ne, bori za zdravi kapitalizam, za zdravu konkurenciju. Bori se protiv lokal-nacional-socijalizma, protiv državnog kapitalizma, protiv partijskog korporacionizma.

Centrotrans ima svoj slogan, svoju reklamu, ima nove autobuse sa besplatnom wi-fi mrežom, ima različite cijene karata (manje novca za manje relacije), ukratko: kada vidiš Centrotransove autobuse učini ti se da je u Sarajevo haman pa došao dvadeset i prvi vijek.

Ali onda ugledaš tramvaj javnog preduzeća koji izgleda kao lokomotiva, kao da ga pokreće parna mašina, ili barem neka srednjovjekovna hidrocentrala, romanička čađava termoelektrana. Cijena karte u gradskom saobraćaju je ista išao samo jednu stanicu ili skroz do remize. (Uravnilovka jarane da se ne bi još i s tim zaj…., ko sa, gluhobilo, diferenciranim PDV-om). Unutrašnjost je neugodnog mirisa jer, kao što sam jednom prilikom snimio, samo jedna radnica i jedan radnik rade na čišćenju unutrašnjosti i spoljašnjosti čitavog voznog parka dok ostali landaraju i landohaju, ili ućeruju dugove putnicima koji se šveraju.

Nešto kontam: a šta da se privatnik odluči na privatne tramvaje i privatne trolejbuse. Da se ne ograniči samo na autobuse.

U tom slučaju ne bi ni morao, a bogami ni mogao sebi graditi paralelnu mrežu koja ih napaja već bi morao koristiti postojeću, zar ne? Što znači da bi trebao platiti korištenje mreže javnom preduzeću.

Nekako imam u glavi scenario da bi se ovi iz javnog preduzeća polako prestali baviti prevozom, a počeli se baviti isključivo naplaćivanjem mreže: ništa ne radiš, a naplaćuješ! Idealno za njih.

Ni ne održavaš.

Ako se nešto pokvari – okriviš privatnika koji koristi mrežu da je on nešto izdrndao i da mora posebno da plati popravku, tj. održavanje, kao da ono nije uračunato u cijenu iznajmljivanja (ili se pak pod održavanjem podrazumijeva da s vremena na vrijeme pogledaš na monitoru da li su se žice olabavile, a kada nešto fakat pukne, e onda je to vanredna situacija koja nije planirana).

Već vidim kako bi se i tu srednjovjekovni rezon razgranao i raširio po čitavoj mreži:

U početku bi bio jedan ograničen broj privatnih trolejbusa i tramvaja. Međutim, nudeći bolju uslugu, srdačnija lica, bolja sigurnost (bez bodenja noževima, bunarenja i silovanja) čistija sjedišta, topliju unutrašnjost, manje cijene, (mobilne aplikacije za obavještavanje i praćenje usluge u stvarnom vremenu) polako bi taj broj rastao nauštrb ofucanih i ohrndanih vozila javnog preduzeća.

Malo-po-malo bi sva vozila bila od jednog ili više privatnih preduzeća, a oni iz javnog bi se povukli u “kontrolni toranj” državne utvrde i naplaćivali mrežarinu. Kada bi skontali da privatnicima ide posao, da su se usudili zaraditi neke pare, onda bi mrežarina prestala biti fiksna za sve. Koristili bi logiku: ko ima više vozila taj više koristi, a time i više troši mrežu, tako da ne može biti ista cijena.

I druge privatne firme bi se složile s tom logikom.

Možda bi onda privatnici odlučili ograničiti broj vozila koja se mogu imati u mreži tako da svako preduzeće ima isti broj, ali bi boljom uslugom ili marketingom ili nekim drugim folovima (spuštanjem cijene karata, ciljnjim grupama i sl…) jedni opet imali više, a drugi manje putnika. Ne bi prošlo mnogo, a da ovi iz “kule stražara” mreže koju napaja srednjovjekovna partijska hidrocentrala ne primjete pomenute poslovne poteze i ne zatraže svoj dio kolača-harača.

Možda bi na kraju bili preumorni od ganjajnja i praćenja svakojakih poslovnih kerefeka i inovacija privatnika, pa bi prekratili sebi muke i rješenje pronašli, tj. harač nametnuli  direktno na izvoru tako što bi na cijenu svake pojedinačne karte dodali istu toliku sumu za plaćanje troškova mreže tako da bi onda, po principu PDV-a, sam korisnik, tj. putnik, u momentu kada kupuje kartu plaćao privatniku uslugu prevoza, a državi korištenje mreže. (Nešto kao taksa na posjedovanje TV i radio aparata koju naplaćuje samo i jedino državna televizija (tzv. javni emiteri), a privatne televizije nemaju tu ni mogućnost niti u toj naplati imaju udio iako i njih gledaoci gledaju na tim istim televizorima, zar ne?  🙂 .

Vlasnik privatnog prevoza u tom slučaju može samo pokušati da smanji svoj dio karte zakidajući na platama uposlenih, a vlastelini iz partija na vlasti koje su u upravnom odboru javnog preduzeća zaduženog za mrežu mogli bi, trebali možda, a i ne moraju,  proporcionalno smanjiti i svoj udio u toj istoj karti. Jer zašto bi oni to činili kada nije njihovo kao vlasti i vlastele da razmišljaju o tome da li njihova arogancija, pohlepa, tj. monopol i bahatost njihovog harača utiču na manje plate radnika i veća izdavanja građana u njihovom feudu iscrpljujući i siromašeći polako njegove stanovnike?

Ako ste pročitali gornji scenario i ako ste stvorili sliku o tome kako bi se to odvijalo, onda tim prije i lakše možete razumjeti šta će se desiti i šta se zapravo već dešava sa elektrodistribucijom i mrežarinom.

Mrežarina je nešto skuplja od potrošnje struje, jednako za skupu kako i za jeftinu, po kilovatsatu. Znači, onoliko koliko ti naplate kilovatsati, toliko ti naplate i mrežarine, samo nešto skuplje. Što više struje potrošiš – više i mrežarine platiš kao da je tvoja struja koju si razmetljivo trošio svima u inat – posebno opteretila mrežu, za razliku od struje onog bogobojaznog koji se je skromno lokal-patriotski grijao na gume, patike i sumporni ugalj.

Ali nisi je naručio! Struju.

Nisi zvao piceriju da ti isporuče  ekstra kilovatsati na adresu pa oni onda morali da se handre da toliko maksuz ekstra kilovatsati struje proćeraju kroz krivudave uske žice, a niđe parkinga.

Ta struja je u mreži i ovako i onako u momentu kada ti uključiš neki od kućnih aparata. Nema tu nikakve maksuzije da bi se maksuz naplatilo. Mreža je nepromjenjiva  kao i mrežni napon. Nisu se žice više napinjale zbog mene. Zar napon nije uvijek 220V? (Sad će opet neki srednjovječni sredjovjekovni inženjer da me ispravlja i ruži.)

Sve što želim reći jeste to da bi mrežarina trebala biti fiksna. Podjeljena u kategorije, ali fiksna. Simbolična takoreći!

Tako da se ne radi o tome da li je struja najjeftinija u Evropi ili nije već da li je mrežarina.

Sve mi se čini da je ovdje mrežarina kao nekad u Srednjem vijeku putarina i mostarina, ta koja stoji na putu napretku i upropaštava i vlasnika privatne distribucije i njegove uposlenike, a i građane.

Mi joj ne poznajemo tržišnu cijenu niti stvarnu vrijednost jer je dirigovana proizvoljno i naredbodavno – odozgo. Dakle njena je cijena potpuno politička.

Upravo ta srednjovjekovna politika negativno utiče na čitavu ekonomiju opterećujući je. Drugim riječima ekonomija plaća cijenu politike koja se direktno miješa u finalnu cijenu proizvoda i usluge tako što umjesto da spušta cijenu i time olakša proizvodnju, transport i privredu, ona kupi dnevni i mjesečni harač kao da sutra ne postoji i kao da smo jučer zaboravili jer juče još, prije par godina, koliko se sjećam, upravo iz ovog fonda “odmrznuli” su oko dvije milijarde i porefenali između parlamentarnih feudalnih partija bez da su nas koji sada plaćamo toliku mrežarinu – išta pitali.

Izgleda da su te pare potrošili pa su sada posegnuli direktno u novčanike građana.

 

Pročitaj prethodni vezani post.

Advertisements

One thought on “A kako odraše?

Comments are closed.

%d bloggers like this: