POLITIČKA FANTASTIKA

Novi feudalizam

Prethodni tekst: Profiterska ekonomija i diktatura profiterstva

 

Desnica danas

Prije svega moram priznati da je mene dugo bunilo to što danas desničarima nazivaju konzervativce koji su za deregulaciju, za umanjivanje države, za jačanje uticaja bogatih porodica i to.

Ja sam desnicu vidio drugačije. Desničari su se, barem u Evropi, uvijek oslanjali na jaku državu, na radnike, na diktaturu, na jednog “vođu” naroda, na državni kapitalizam i privatni biznis u službi države, na naredbodavnu ekonomiju, na nacional-socijalizam, tako da mi nije bilo jasno kako i zašto bi desničarski etatisti uopšte htjeli da države nema, (tim više što anarhizam  pripada ljevičarskim idejama) ali onda sam shvatio da oni koji govore o ovoj novoj desnici ne misle na desnicu u smislu dvadesetog vijeka (gdje je desnica bila etatistička, populistička, nacional-socijalistička, fašistička oslanjajući se na široke narodne mase za podršku) već da oni misle na onu staaaaru desnicu u smislu devetnaestog vijeka. Onih para.

Naime, u to vrijeme, (informacija za one koji su takođe zaglavili u dvadesetom vijeku kao i ja): desnicom su nazivane konzervativne i reakcionarne snage koje su bile protiv građanske revolucije, a za “status quo ante”, štoćereć “predhodno stanje”, iliti za “Stari poredak” (Ancien régime), a to je predrevolucionarni feudalni apsolutistički poredak koji znači vladavinu aristokratije, velmoža, vlastelina, imućnih porodica, milijardera i multimilijardera nad “subjektima”, nad podanicima (skupa sa klerom koji u svemu ima svoj dio kolača).

Znači nije brutalni kapitalizam, već frontalni neofeudalizam.

Kakav neoliberalizam, neokonzervativizam! Reci brate kratko i jasno neofeudalizam da i najglupljem bude jasno. Pa čak i glupom bosancu.

 

E sada jedna mala anegdotica:

Jednom prilikom izašao jedan moj zemljak da polaže ispit za riječno brodarstvo. I pitaju ga iz komisije da im kaže šta znači “kopitarenje”. (“Kopitarenje” ti je kada konji i ljudi vuku lađe uzvodno. To se nekada radilo na Savi otprilike kao što je predstavljeno na ovoj slici Ilje Rjepina, a koja se zove “Burlaci na Volgi”.)

1000px-Ilia_Efimovich_Repin_(1844-1930)_-_Volga_Boatmen_(1870-1873).jpg

On se, jadnik, preznojavao, otpuhivao, stenjao nekoliko minuta tražeći po glavi odgovor, ali nikako nije znao šta bi to trebalo da znači. Predsjednik komisije odluči da mu skrati muke i objasni mu ukratko o čemu se radi, čisto da ga opusti i da ga nečemu, k'o biva, nauči tom prilikom. A ovaj skoči. Veli: “To?! Pa to me je druže čitav život je*avalo, da izvine komisija.”

Čovjek je upravo polaganjem tog ispita kod te komisije nastojao da pobjegne upravo toj sudbini ne znajući joj ni ime. Ne znajući ni kako se zove ono što ga je držalo sapetog u gotovo ropskom odnosu. Možda je htio da zaboravi; možda je mislio da to nije bitno, da neće biti vrijedno pomena jednom kada ga se otarasi. Ali, evo vidimo – bitno je. Bitno je znati ime tlačitelja i tlačiteljskog sistema koji nas gura iz našeg slobodnog građanskog dostojanstva u podaničku ulogu sluge, kmeta, roba. Bitno je poznavati klasnog neprijatelja, tj. onoga ko građansku klasu, čast i dostojanstvo vidi kao neprijatelja, kao prepreku svom apsolutizmu u kojemu nema mjesta za društveni ugovor, za demokratiju, za građanstvo, za vladavinu prava, zakona, demosa nad samim sobom, u kojemu pojedinac, privatni građanin, privatni poduzetnik… ma niko više nije slobodan i suveren osim njih – povlaštene klase.

To je konzervativna desnica danas.

 

Novi feudalizam i nova vlastela

Njima narod više ne treba. Ne treba im nacija kao garant njihovom imetku. Oni imaju plaćenike. Imaju privatne vojske. Imaju nekretnine vani, bankovne račune u Švicarskoj, na kojekakvim ostrvima. Oni su lordovi, gospodari rata i mira. Oni su prevazišli nacional-socijalizam i fašizam dvadesetog vijeka. Oni idu dalje u prošlost, u starinu u svakom pogledu, a ne samo ideološki. Iskoristili su državu, parlament, višepartijski sistem da naprave feude, da pozajme novac, dignu kredite u privatne svrhe, a država, republika, građani-žiranti će da otplaćuju dugove.

Njihova ekonomija se sastoji u tome da su sve fabrike doslovno “sravnili sa zemljom” i sada trguju zemljom, iznajmljuju zemlju – kao feudalci.

Ovo nije tranzicija u kapitalizam. Ovo je tranzicija u feudalizam. Ovo nije brutalni kapitalizam – ovo je frontalni feudalizam.

No mi smo, izgleda, “razmaženi građani” pa nam zato to tako teško pada.

Paori su brže prokljuvili o čemu se radi, (a time i brže prilagodili). Oni su čvršći. Oni su prekaljeni u kmetskim disciplinama.  Oni su navikli.

Dokaz da se ne radi o kapitalistima i industrijalcima i tranziciji u kapitalizam jeste taj da nisu nikle fabrike.

Da se radilo o tranziciji u kapitalizam mi bi imali hiljade fabrika i mnoštvo radnica i radnika koji bi radili za male satnice. Ne bi bili sretni, ali bi na zvuk fabričkih sirena svi hitali na svoja radna mjesta za pokretnom trakom. Mi nemamo fabrika i nemamo radnika radi toga što ratno-profiterska vlastela i vojna aristokratija nije bila niti je dan-danas sposobna napraviti biznis, osmisliti ga, stvoriti tržište, razviti trgovinu jednostavno zato što nemaju to obrazovanje, nemaju struku.

Sva njihova trgovačka sposobnost se sastoji i zaustavlja na nekretninama: na iznajmljivanju zemlje, poslovnih i kancelarijskih prostora. Upravo kao “landlord”-ovi, tj. zemljoposjednici, gazde. A mi znamo da se taj društveni odnos, baziran na takvoj ekonomiji, naziva feudalizmom.

 

Konzervativna ideologija i klasna borba

Oni koji misle da je tranzicija, tj. “slobodan pad” u feudalizam neminovan; oni koji podržavaju takav status quo što iz profita, što iz lojalnosti i straha (u zavisnosti kojoj klasi feudalnog poretka pripada); oni koji su protiv društvenog ugovora, protiv progresa, protiv napretka, protiv uspostavljanja boljih, civilizovanijih odnosa građanske jednakosti, individualnih prava i sloboda putem pravne države; oni koji su protiv jednog naprednijeg i slobodnijeg poretka, uređenja koje će osloboditi privatne građane iz psihofizičkog ropstva unutar neofeudalnog sado-mazo društvenog odnosa – oni su reakcionari, konzervativci, desničari.

Kako stvari stoje “na terenu”, među običnom rajom i fukarom, sve se više čini da ti novi desničari, konzervativci, reakcionari ne žele uništiti proletarijat. Oni ne žele uništiti radnike i seljake. Ne. Oni proizvode proletarijat. Oni proizvode sirotinju koja je očajna toliko da želi raditi bilo šta za najniže nadnice. Oni proizvode odane podanike koji su spremni napasti i premlatiti svakog slobodnog građanina koji “talasa” i priča protiv njihovih gazda, gospodara, despota.

The-Flatterers-by-Pieter-Bruegel-1592.jpeg

 

 

Nove aristokrate, naime, trebaju jeftinu radnu snagu koja je spremna odreći se zdravstvenog i penzijskog osiguranja za bilo kakvu nadnicu. Njima trebaju mase koje su toliko očajne da su spremni poći u bilo kakav rat kao plaćenici kako bi zaradili svoje parče ratnog plijena i ratnog profita kojim će platiti školovanje, sebi ili svojoj djeci, kuću s okućnicom: sve ono što bi im po građanskom pravu trebalo pripadati u građanskoj državi koja bi adekvatno oporezovala tu njihovu aristokratiju. Nove aristokrate trebaju odane podanike, lojalne paore koji im se dive vidjevši u njima moćne, sposobne uzore, velike gazde.

To sve znači da kmetovi i njihovi gospodari nisu klasni neprijatelji. Oni se upotpunjuju. Oni su partneri u pljački svoje i tuđih nacija/država. Oni zajednički žele uništiti građansku državu i srednju tj. građansku klasu (kako su u Srednjem vijeku definisani građani/ “burgeri”/ buržoazija – ljudi iz grada, trgovci, zanatlije).

Izgleda da ni vlasteli ni kmetovima nisu potrebni svjesni, obrazovani, prosvijetljeni, sposobni, nezavisni, slobodni pojedinci – privatni građani. Oni su “uljezi” u njihovom feudalnom poretku; neprijatni i nepoželjni svjedoci njihove sado-mazo orgije interesa, niskosti laskanja, uvlačenja i nadasve – pljačke države. Zato oni zajedno uništavaju i protjeruju srednju klasu, građansku klasu, na dnevnoj bazi, jednog po jednog: sve svjesne, slobodne, sposobne, vješte, obrazovane građane. Oni to čine ideološki i već po inerciji, krčmeći njihovu imovinu, simbolički i društveni kapital i upražnjene pozicije.

Neko ko sve to posmatra sa strane bi lako mogao sve ovo zaključiti.

Primjetan je i taj neki hladni psihološki klasni rat. Naime vrlo lako se može primijetiti negativan stav “gradske raje” prema “papcima i seljacima”, ali i obratno.

Ja sam nekada mislio da je to manje bitna, povremena i prolazna pojava, nešto kao animozitet navijača u danima pred i za vrijeme gradskog derbija, ali nije.

Analizirajući proces feudalizacije postajem sve više svjestan da se radi o stvarnom ideološkom raskolu u društvu. Radi se o prisutnom i očiglednom raskolu koji još uvijek nije politički artikulisan mada je posljedica specifične političke retorike koja je građansku klasu učinila omraženom u folkloru.

Određeni političari su otvoreno pozvali i učili narod da prezire građansku klasu, da prezire obične građane, “ulične intelektualce”, profesore, umjetnike, skromne obrazovane, manje-više dostojanstvene, manje-više ponižene građane. Naučili su da ih etiketiraju, da ih javno ridikuliziraju, omalovažavaju, prave i nazivaju klovnovima, pijanicama i budalama.  Ta tiha diskriminacija građana od strane novog feudalnog poretka, taj umjereni javni linč intelektualaca građana, ta orgija po pučkim i kmetskim medijima – to je u proteklih dvadeset godina bila opšta pojava i omiljeni sport, koliko ja vidim. Nekakav revanšizam. Dugo sam se pitao čemu i otkud to neprijateljstvo i taj animozitet. Dugo sam mislio da je on iracionalan, da je plod nesporazuma, nerazumijevanja i neznanja. Smatrao sam ga kulturološkim. Danas znam da je to zato što konzervativci smatraju građane i srednju građansku klasu svojim klasnim neprijateljima. To je posve politička pojava i kampanja – frontalni klasni udar konzervativnih reakcionara u cilju dokrajčivanja građanske klase na ovim prostorima.

Ako se osvrnemo unazad i oko sebe možemo vidjeti da je po srijedi jedna dugotrajna klasna borba koja se polako privodi kraju. Građanska klasa polako gubi ovaj klasni rat ne samo kod nas. Konkretno “u nas” ona je uhvaćena između dvije vatre ideološke alijanse, svojevrsne koalicije ruralnog folka (naroda kao etnosa) i njegovih”gospodara” (gazda, lordova, grofova, begova, banova, barona, pa i određenog ruralnog klera) koji izguruju, marginaliziraju ili pak tihim progonom progone građansku svijest i građansku klasu iz države zato što ona predstavlja najveću opasnost po njihov poredak.

Služe se svim sredstvima propagande. Građansku klasu etiketiraju i demoniziraju kao “bezbožničku”, “nevjerničku”, niskog ili bez ikakvog morala. Nije glupo i suvišno primijetiti ideološki stav i prezir prema, da tako kažem, građanskim simbolima: prema građanskoj odjeći (npr. prema šeširu, leptir mašni). To su sitni i glupi detalji na kojima insistiraju konzervativci koji se ugledaju i prizivaju feudalne odnose, odnose iz “starog režima”, starog feudalnog poretka, odnose kakvi su nekoć postojali između klera i sljedbenika, velmoža i podanika. Konzervativni reakcionari to čine i svojom odorom. Izborom odjeće oni žele vratiti točak istorije na “status quo ante”, na prethodni poredak – na feudalno uređenje.

Naravno da intelektualci građanske klase jednako preziru takav trend smatrajući “stari poredak” nečim što je ispod njihove građanske časti i dostojanstva. Na kraju krajeva, mnogi od uglednih građana su se prethodno odrekli svog aristorkratskog statusa i posjeda u korist moderne građanske ideje ravnopravnosti i slobode. Zašto bi onda sada pristajali na išta manje? Zašto bi pristajali na ulogu kmetova, sluga i podanika koju im novi feudalci i njihovi “narodni podanici” nameću? Zašto bi trpili privatizaciju onoga što im je jednom nacionalizirano? Umjesto restituciji (koja, zanimljivo, nikada do kraja nije provedena u dvadeset godina tranzicije), zašto bi svjedočili formiranju skorojevićke elite i aristokratije na temeljima onoga što je nekada bilo njihovo, što je njima bilo nacionalizirano? Ako je nacionalizirano, onda neka bude u službi i korist svih građana.

Na takav društveni ugovor su pristali. Pristali su na ravnopravnost, na slobodu dostojnu privatnih građana, vlast nad samim sobom. No nikako nisu pristali da svojom imovinom finansiraju nove gospodare i sopstveno podjarmljivanje  njima, ako razumijete šta želim reći.

 

Strategija

Nova konzervativna vlastela je iskoristila populističke ideje i retoriku fašizma kako bi se dokopala pozicije, posjeda i moći. Iskoristila je odlike svrgnutog socijalističkog režima: etatizam i politički elitizam (na koji su građani bili naviknuti), čitavu državu, republiku, građanstvo u privatne svrhe, podižući privatne kredite pretvarajući građanstvo u žirante i dužničko roblje. Tako su gradili svoje feude.

Uporno se referišući na vjerske i vladarske ličnosti iz kasnog Srednjeg vijeka oni su uspjeli da izgrade post-modernistički feudalni poredak najprije u glavama građana. Taj poredak je dugo postojao kao ideologija, u glavama indoktriniranih, samo ga je trebalo prenjeti na teren po principu “kako na nebu – tako i na zemlji”.

Bila je potrebna tranzicija iz građanske države u feudalni poredak. A to je omogućila  privatizacija i otimačina društvene svojine pomoću koje se stvorila nova vojna i ratnoprofiterska elita, tj. aristokratija. U isto vrijeme je zvanično i nezvanično, “u narodu” i na pučkim medijima počela da preovladava ideja ili bolje rečeno “imidž” naroda kao oslobođene, razularene, praznične svjetine kao sa Brojgelovih slika.

Pieter_Bruegel_de_Oude_-_De_bruiloft_dans_(Detroit).jpg

Niko nije primijetio da se zapravo radi o klasi kmetova. Svi su to nazivali “Balkanom”  umjesto srednjovjekovnom Evropom.

Ono što je karakteristično za grad jeste da se u njega naselilo ruralno stanovništvo, konzervativno, reakcionarsko, desničarsko stanovništvo koje je protiv progresa, protiv individualne slobode, često vjerski radikalno, stanovništvo koje insistira na tradicionalnim porodičnim vrijednostima, koji ne žele biti radnicima, koji žele karijeru profesionalnih sluga, koji žele pozirati kao idealna etno-porodica iz etnografskog krila muzeja za novac. Bilo je jasno da se stavljaju na uslugu i raspolaganje kleru i vlasteli kao podanici, ne kao slobodni pojedinci, ne kao privatni građani, već kao podanička klasa – novi urbani kmetovi.  

I tu je nastao raskol u društvu, tu je počela istinska klasna podjela na slobodoljubivu građansku klasu, modernu građansku državu i društvo na jednoj, te ancien régime (franc.: stari poredak) feudalni paket aranžman – tj. predrevolucionarni feudalni apsolutistički poredak onih koji preferiraju tradicionalne (srednjovjekovne) društvene vrijednosti i odnose – na drugoj strani.

Novi feudalci su se obračunali sa svim svojim građanskim neprijateljima, bez obzira da li se radilo o građanima iz njihove ili nečije druge etničke grupe. Napravili su mentalni prostor za unazađivanje kmetova tako što su rastjerali sve svjesne i obrazovane, građanski nastrojene pojedince.

 

Čitaj u nastavku: Nacionalna radnička klasa

Prethodni tekst: Profiterska ekonomija i diktatura profiterstva

Advertisements

2 Replies to “Novi feudalizam

Comments are closed.