Advertisements

KUPUJ DOMAĆE

Bojim se da je Stečajni premijer Federacije djelimično u pravu. Naime jako puno se troši na luksuz (možda i zbog toga što luksuz po definiciji nije jeftin). S tim što bih ja precizirao da se veliki dio ovdašnjih plata troši na poroke. Cigarete i alkohol spadaju u luksuznu robu, ali spadaju i u poroke. Koja je razlika? Na luksuz se možeš navići, ali na poroke se možeš navući.

O porocima čovjek može postati ovisan. Nikotin i alkohol nisu bezazlene supstance. Izazivaju fizičku ovisnost, ako smijem da primijetim. Truju organizam. Ne radi se ovdje o ni o vjerskom ni o građanskom moralu, već o tome da poslije država mora da te liječi. To se od socijalne države očekuje. Pa ako te već liječi, onda je red da socijalna država naplati posebne takse na supstance koje su štetne po tvoj organizam i stavi u fond za tvoje kasnije liječenje, kad već to nisi znao sam da predvidiš i uradiš, zar ne?

U tim slučajevima rezon obično ide ovako: Zašto bi ti socijalna država trebala dozvoliti da se navališ na kosti nekog mladog, zdravog, školovanog, ambicioznog, u punoj snazi i zamahu (za koje ti ne mariš), a koji mora od svoje plate, ili od svog privatnog biznisa, znači od svog životnog sna, izdvajati silne doprinose i plaćati nihilističke poroke i marifetluke razočaranih i deprimiranih nehljeba bez struke, zanata i cilja u životu? Radi toga što ćeš ti dati svoj glas vladajućoj partiji koja te je uvela u pravo i omogućila cjeloživotni dopust?  Neće moći!

Luksuz je druga stvar. Luksuz je umjesto džempera od pedeset kupovati džemper od pet stotina maraka. PDV na tu razliku u cijeni je sam po sebi nekakav porez na luksuz, ako mene pitaš. Možda i ne treba praviti veći PDV na luksuz jer je sama cijena prevelika pa 17% na nju tako nadoknadi visinu PDV-a. (Veći PDV na šund bi bio dobra ideja)

Na kraju krajeva takva roba je luksuzna i skupa pa nije konkurentna ovim osnovnim živežnim namirnicama domaće proizvodnje, ako je riječ o pomaganju i održavanju domaće ekonomije. Znači osnovne živežne namirnice valja osloboditi velikog PDV-a i učiniti cijene pristupačnim građanstvu za razliku od luksuzne i uvozne robe.

E tu se javlja problem sa uvoznom robom.

Rekoše mi da se najviše radi o robi iz Hrvatske i Srbije. Na njih ne možemo primijeniti poseban PDV, ali možemo carinu. O tome i jeste riječ i u tome i jeste problem. Ta CEFTA, kako čujem. Velike carinske takse bi stvorile i veće cijene te robe što bi je učinilo nekonkurentnom na BiH tržištu i podstaklo građane da kupuju jeftiniju domaću robu.

Ali to onda nije zdrava konkurencija i nije slobodno tržište. U biti potrošaću ide u prilog slobodno tržište i slobodno formiranje cijena bez intervencija države zato što kupuje bolju i kvalitetniju robu za manje novca.

Ja mislim da bi nakon državne intervencije na formiranje cijena robe iz uvoza pomoću visokih carina domaći proizvođači ubrzo prilagodili cijene svojih proizvoda visokim cijenama proizvoda iz uvoza i argumentovali bi ih “tržišnim cijenama”.

Šta to znači?

Znači da bi se tek onda sjetili “tržišnih cijena”, onda kada bi sagledali i shvatili da je npr. mlijeko iz uvoza troduplo skuplje. Rekli bi i sebi i nama i toj istoj državi: “a što smo mi budale da prodajemo mlijeko za trostruko manje para. Vidite da je cijena na tržištu tolika… Jbg… Tako vam je…”

Bilo je toga i prije. Tokom opsade na primjer. Formirale su se upravo takve “tržišne cijene” i profitiralo se na odsustvu robe iz uvoza, tj. odsustvu konkurencije. Znamo mi nas… (a znamo i šta se dalje kaže)

Ko će u tome svemu grantovati da naivni građani neće na kraju platiti ceh takvoj tržišnoj klimi? Da li će država natjerati domaće proizvođače da drže nisku cijenu i kako? Zašto bi? Ako može time da naplati više PDV-a na veću cijenu kao i da obezbijedi da domaći proizvođači više naplate i više zarade.

 

Jedino pravo rješenje jeste da domaća roba bude kvalitetnija i konkurentnija na drugim tržištima. Ali ona to nije. I mi to znamo. Mi smo svjesni da kvalitet većine naše robe (čast izuzecima i svijetlim primjerima) nije na evropskom nivou. Što jest’ – jest’. Ali ćemo je konzumirati iz patriotskih razloga, jel’? Barem pred drugima. 😉

Ok!

Hoću! Ako se mora. K'o biva: kad niko drugi neće da konzumira naša go*na, moramo mi. Red je. Na kraju krajeva: šta hoćeš za te pare??!!

Neka onda bude. Znači: KUPUJ DOMAĆE!

Ali molim vas da onda ne bude i “domaćih izdajnika” među tim domaćim proizvođačima koji će da profitiraju na patriotizmu kao i prije, već neka ostave realne cijene za njihov odron proizvod kojeg pored novca plaćam i zdravljem. Ja znam za onu: “ko ne riskira – ne profitira”, ali mislim da potrošači ne bi trebali riskirati jer profit obično pripada proizvođaču i trgovcu. Osim ako sami sebe ne ubijedimo da je to “u nas” obratno k'o “niđe na svijetu”.

 

Advertisements
%d bloggers like this: