Advertisements

Feudalna država

Mi u BiH imamo problem sa državom radi toga što je država firma. Nije da je nema. Ima je, ali ne radi svoj posao. Tj. radi “svoj posao” tako što radi ono što bi trebao da bude naš posao, a ne njen. Države nigdje nema kada ona treba nešto da uradi za tebe, a uvijek je tu kada ti nešto treba da uradiš za nju. Rezultat je taj da ti prosto nemaš kada da radiš za sebe, a ona prosto nema kada da uradi nešto za tebe. Svi radimo za državu, za glomaznu, monstruoznu, pretešku, preskupu, rigoroznu i posve nefunkcionalnu državu. Upinjemo se patriotski da je održimo.

Mi moramo pod hitno ukinuti takvu državu. Pod hitno moramo sprovesti reforme i reformisati, tj. preobličiti državu u državu koja nije biznis, koja nije landlord, feudalac, koja nije konkurencija privatnom biznisu.

U ovoj državi država je jedina firma koja posluje. Ali ne radi toga što je uspješna, poduzetna i genijalna, već zato što je monopolizirala sve, tj. izgurala i zatvorila sve druge firme, male, privatne… To ne samo da nije fer i da tako ne treba, već ne smije. Zbog takvih država drugdje ljudi dižu bune, građanske revolucije, vode građanske ratove.

Ne mora država meni kreirati posao. Ja ću ga sebi kreirati. Država mora samo da se skloni s puta, tj. ako već ne olakšava, da ne otežava, da ne uzima reket.

Ne treba meni Zara da radim u njoj. Ja želim da napravim svoju Zaru. Moja država mora meni za moje pare osigurati moju Zaru, mora mi poreznim olakšicama olakšati da osvojim strano tržište, da budem konkurentan tamo malim cijenama proizvoda pomoću malih cijena proizvodnje u koje spada jeftina struja, grijanje, jeftino iznajmljivanje proizvodnih i radnih prostora, a ne obratno, i još povrh svega firmi iz inostranstva osiguravati jeftinu radnu snagu, domaće tržište i odsustvo domaće konkurencije na njemu.

Ne treba meni država koja me zapošljava. Ja ću da zaposlim sebe. Ja ću da zaposlim i druge, ali ne mogu od države koja je preteška, preglomazna, feudalna, profitna, surova i arogantna.

Šta znači profitna?

Pa hoće da zaradi na nama. Hoće da se obogati na nama.

Ne smije država ostvarivati zaradu. Mi moramo ostvarivati zaradu i plaćati porez na nju. Država već kupi svoj dio kolača od te naše zarade. Ne smije ona od te zarade praviti zaradu, ponašati se poduzetnički, ulagati taj kapital u stvaranje profita već mora taj budžet raspoređivati pravedno, davati “džabe” onima kojima treba. To je njena administrativna uloga. Za to ona služi. Za preraspodjelu te zarade građanima. To je socijalna država.

Ovi vode državu kao firmu. Tu firmu pod hitno treba ugasiti.

Država je da izdaje dozvole i udara pečate, a ne da vodi biznis.

Što se tiče državne imovine ovo je feudalna država. Ona ti izdaje prostor po tržišnoj cijeni: ko da više. Tako to radi država “u nas”.

Čak ni Gazi-Husrev Beg nije tako radio u šesnaestom vijeku. Njegov vakuf (ili fondacija) je neprofitna organizacija. On nije napravio tolike radnjice da bi na njima zaradio već da bi ih izdavao jeftino onome ko je to zaslužio: ko je stručan, voljan i željan da proizvodi, da radi, (a ne da prodaje tuđu robu kao običan švercer i nakupac).

Nije stvar u tome da li ti imaš novca da iznajmiš radnju, ko nudi više, i to… Najam je jeftin. S razlogom je jeftin. Mora biti jeftin, simboličan, jer se ne radi o tom kapitalu, radi se o simboličnom kapitalu, o tome da grad i država mogu sebi priuštiti bavljenje izvrsnim i vrlim građanima i građankama, izgradnju i promociju sistema vrijednosti putem prepoznavanja i nagrađivanja istog.

Znači nije pitanje da li ti imaš novca da iznajmiš opštinski prostor, da li si spreman dati više. Ne treba više. Suma je simbolična. Pitanje je ko si i da li si ti to zavrijedio kao građanin, kao zanatlija, kao radnik proizvođač, kao kreativac, kao vrijednost u gradu. Jer da je o parama riječ, o tom kapitalu, onda bi jedan privatnik, pa čak i kriminalac, prljavim novcem mogao jeftino zakupiti sve radnje i napraviti ih privatnim lancem trgovina za male pare. Pogotovo ako jednokratno za to sve “zakiti” opštinske “vlasteline”.

 

Država mora da se bavi fer raspodjelom. To jeste težak posao koji zahtijeva veliku mudrost, ali to je njen posao. Ona mora biti “altruistična”. Ne može biti “povučena u se” i svoje kljuse i interese. Ona od te svoje zadaće ne može bježati u tržišne ili bilo kakve druge zakone i odnose. Ne može se skrivati, praviti se da je nema, da je odsutna, prezauzeta nečim prečim… Ona mora obavljati taj posao. Ona mora biti pravedna. Ne samo to, već mora biti primjerom i standardom te socijalne pravde.

Jer ko drugi do država?!

To je velika zadaća i velika odgovornost. Vellika čast i privilegija – biti u poziciji i prilici da se bude pravedan, zahvalan, dobročinitelj, a ne despot, veleposjednik i reketar.

Jok!

“U nas” se prosječan opštinski vijećnik (znači član komisije za dodjelu poslovnih prostora i vijećnik u opštinskom vijeću) bavi tim da sam sebi dodijeli opštinski poslovni prostor, a ostali vijećnici ga podrže u tome i glasaju “za”, (s tim da on, jadnik, nije mogao glasati za svoj prijedlog). Istinita priča. K'o vele u onim oblačićima iznad glava, svaki za sebe: ne očekujem ništa manje već da i ti glasaš za mene kada ja sebi zapikam opštinski prostor.

Zar to nije za degeneka?

 

Jedino što je takvoj državi gore od degeneka, od čega se takvoj parazitskoj gamadi tresu gaće i što su u potpunosti zaslužili – nisu nikakvi nemiri, nikakav građanski rat, nikakva građanska revolucija, već obična, ali temeljna reforma. REFORMA DRŽAVE.

 

 

 

Advertisements

One thought on “Feudalna država

Comments are closed.

%d bloggers like this: