POLITIČKA FANTASTIKA

Nacionalna radnička klasa

Ovo je nastavak prethodnog teksta čiji je naslov Novi feudalizam

Ljevica danas mora biti jednako progresivna i revolucionarna kao nekada dok je sjedila u “estates general” za vrijeme “Starog poretka”.

Današnja ljevica mora prestati da izmišlja nazor toplu vodu, neke nove revolucije preko pogače. Pod hitno se mora obrazovati u vezi građanske revolucije, društvenog ugovora, društvene jednakosti i građanske države koja, izgleda, nit’ je donesena, a nit je iznesena do kraja, a nije vala’ ni artikulisana ili jasno iskomunicirana tako da je svima do kraja jasna, koliko ja vidim. Čak ni onima koji se smatraju ljevicom.

Velika je rupa u obrazovanju po tom pitanju nastala i ostala rado socijalizma koji je insistirao na proletarijatu, na radničkim, socijalističkim revolucijama, smatrajući buržoaziju, građanski srednji stalež, klasnim i ideološkim neprijateljem. Radi toga mi malo ili gotovo ništa zapravo ne znamo o građanskoj revoluciji, građanskoj demokratiji i građanskoj državi. Ne znam kako je svima onima koji su bili za tranziciju i tzv. “demokratske promjene” promaklo da insistiraju na građanskom obrazovanju građana o građanskoj revoluciji, građanskom društvu i liberalnoj, tj. građanskoj demokratiji, štoćereć’ građanskoj državi, već su se fokusirali svaki na svoj geto, svako na svoj rezervat, svako na svoje etno-nacionalno selo, svako na svoj konzervativizam i svoj folklor.

 

Revolucionarna građanska ljevica

Revolucionarna građanska ljevica danas ne treba biti ljevica iz dvadesetog vijeka: ljevica proletarijata, boljševička ljevica radnika i seljaka…

Kao prvo, takva ljevica je svoju oportunističko-populističku zadaću, tu ljubavnu romansu sa pukom i folkom, tu istorijsku priliku imala i ta veza nije trajala jer su i radnik i seljak jednako kvarljiva roba kao i politička elita na vlasti.

Kao drugo mi smo danas ovom tranzicijom vraćeni u “Stari poredak”: kapitalisti i industrijalci su prerasli u novu aristokratiju korporativnog feudalizma vladajućih kuća i dinastija, a radnici i seljaci su njihovi odani kmetovi i sluge.

Šta je sa građanskom državom?

Ona je toliko “deregulisana” i degenerisana da se ne može prepoznati. I ona se dala u biznis – najstariji zanat: naplaćuje svoje parlamentarne zakonodavne usluge feudalcima. Štoćereć: pravi zakone po njihovoj mjeri i “ućeruje građanima” dugove za njih.

Ljevica danas treba da bude liberalna i progresivna u revolucionarnom smislu, onih para, iz doba revolucije – i to tako što će da brani, da štiti i zastupa prvenstveno interes srednje građanske klase, društveni ugovor, socijalnu državu, građansku državu. Ljevica danas treba da se vrati svojim korijenima, da postane izvorna ljevica, da brani i zastupa klasni interes građanskog staleža tj. srednje klase, obrazovanog sloja, privatnih građana, trgovaca, poduzetnika, samouposlenih, svih onih koji žele život dostojan slobodnih privatnih građana, koji žele očuvati ideju i sadržaj građanskog života, građanske kulture, ekonomije (mali i srednji  privatni biznis a ne korporativne feude), građanskog društva, građanske demokratije, građanske države. Ja je zovem “revolucionarna građanska ljevica” i ona mora biti na strani onih koji stoje za građansko vaspitanje i odgoj, za građanske vrline, za građanski identitet, za ideal uzornog građanina što znači: ne lokalni, ne partikularni identitet, već kosmopolitski identitet slobodnih građana svijeta. To je istinska internacionala današnjice, internacionala ujedinjenih gradova i građana svijeta, ujedinjene civilizacije, jedne “civitas” u kojoj smo kao civili, kao građani, vezani zakonom, obavezama, odgovornošću, pravima i slobodama u jednu globalnu građansku demokratsku zajednicu, u jednu globalnu slobodnu javnu sferu, globalnu republiku.

Interes slobodnih privatnih građana je individualno pravo slobode, pravo na privatnost, na mobilnost, na informaciju, na obrazovanje, na izbor, na jednaku šansu, na izraz, na izazov, na rad, na zaradu, na prosperitet, na uspjeh, razvoj, napredak, blagostanje. Slobodarska, građanska, progresivna ljevica stoga ima da se prisjeti građanske revolucije i da stane na tu stranu, da čuva i štiti njene tekovine i srednji stalež od procesa feudalizacije koji je u toku, da ih štiti od zaborava, od omalovažavanja i obezvrijeđivanja koje dolazi od konzervativnih reakcionara.

Kako?

Gestama, idejama, političkim programima, građanskim vrlinama i vrijednostima u riječi i na djelu, inteligentnim potezima, ali ponajviše konkretnim sistemskim reformama koje će vratiti poziciju moći i dostojanstvo običnim građanima. Reformskim djelovanjem na koje će građani biti ponosni.

 

Radnički pokret

Nova ljevica ne može više biti ljevica radničke klase radi toga što danas radnička klasa ne postoji. Jednako kao ni radnički pokret.

Radnički pokret nije više internacionalan već nacionalan. On čak nije samo nacionalan već je nacionalistički, tj. nacional-socijalistički, a tu ljevica nema šta da traži. Tu glavnu riječ mogu samo da vode nacional-socijalisti i fašisti jer takva radnička klasa nije solidarna, nije internacionalna, nije povezana, nije uvezana. Ona je podijeljena. Podijeljena je na države, na nacionalne ekonomije, na nacionalne interese. Podijeljena je na domaće i imigrante, podjeljena na rase, na grupe, na etnose… Takva “nacionalna radnička klasa” ne gleda klasne već prvenstveno nacionalne interese tako da prestaje biti internacionalni proletarijat. Ona vidi državu kao poslodavca nacije. Ona pregovara sa državom kao poslodavcem. Ona priznaje državni kapitalizam (što je zapravo nacional-socijalizam). Šta to znači? To znači da takva radnička klasa nikada neće srušiti svog poslodavca, tj. državu. To joj ne dozvoljava njen patriotizam i nacionalni interes koji je kod nje jači od klasnog interesa. Ova i ovakva “nacionalna radnička klasa” će se “nagurivati” i pregovarati sa svojom državom-poslodavcem sve dok ne nađe rješenje i izlaz, a on je ponajčešće u eksploataciji tuđe radničke klase, radničke klase druge nacije, rase ili etnije. I tu “nacionalna radnička klasa” koja je zaposlena u državnim firmama ili vidi svoju državu kao svog poslodavca, postaje saučesnik Novog feudalizma i imperijalizma eksploatišući nezaštićene građane bez građanske države. Tu ona postaje predator i negira radnička, ljudska i građanska prava onima koje proizvodi u građane drugog reda.

Danas “u nas” radnici danas nemaju nikakav ideal. Oni traže nagodbu sa državom koja im je i poslodavac. U toj nagodbi i jedni i drugi namjeravaju potpuno izgurati srednju građansku klasu iz čitave slike. U toj nagodbi država je firma sa kojom pregovaraju. Država ima monopol i izbacuje iz konkurencije sve privatno, sve građansko.

Država mora biti građanska, a ne samoj sebi svrha. Država mora biti građanska a ne radnička: u firmama se radi, a u državi se živi. A firme moraju biti privatne, a ne državne. To je bio čitav smisao tranzicije, a ne višepartijski državni kapitalizam, etno-nacional-socijalizam, partijski korporacionizam.

Radi toga jedna građanska država ne može postojati kao kreator poslova i poslodavac u državi. Ona je kupac, naručilac poslova. U administrativnom smislu ona je servis, usluga i za to je plaćena putem poreza. Ona ne smije ostvarivati profit. Profit moraju ostvarivati privatni građani, poduzetnici i na taj profit plaćati porez za zajedničku kasu – za ugrožene slojeve društva. Daleko od toga da država smije biti konkurencija ili ostvarivati monopol, zabaviti se biznisom i zaboraviti svoju namjenu. Država može naručivati javne radove i plaćati ih sakupljenim porezom ili fiat novcem, ali ne može izvoditi radove niti biti profitna država, tj. korporacija, firma. To moraju raditi privatni građani i njihova privatna preduzeća. To je bio čitav smisao tranzicije koja se, očigledno, nije desila u prvom redu zbog države. Zato je potrebna reforma države.

 

Internetionala i REFORMA

Ulogu internacionalnog proletarijata i “one” radničke klase su danas preuzeli obrazovani građani, samouposleni vlasnici malih firmi koji danonoćno uče, rade, proizvode, trguju, komuniciraju, razmjenjuju znanje i ideje, razvijaju privatni biznis i globalnu mrežu kontakata. Štoćereć – srednja građanska klasa. To je nekakva “Internetionala”.

Mi, privatni građani, koji smo za istinsku liberalnu, građansku, buržoasku demokratiju, za građansko društvo i pravednu socijalnu državu jednakih mogućnosti i jednakih prava slobode, slobodne trgovine, slobodnog rada i zarade – mi smo nova stara ljevica, revolucionarna građanska ljevica jer mi smo danas ta srednja građanska klasa, sitna buržoazija – u najboljem smislu te riječi.

Kapitalizam je sistem u kojem svako ima pravo na dobit, na zaradu ulaganjem svog novca, poštenim radom, trudom, znanjem, vještinom. Svako ima pravo slobode da bude vlasnik svog biznisa, da bude “svoj čovjek”. Kapitalizam nije sistem u kojem samo jedan posto vlastele, političke i socijalne elite drži svu vlast i vlasništvo u svojim rukama, a devedeset i devet posto ostalih se laktaju za mrve koje im preostanu. To su feudalizam i robovlasništvo.

Do korporativnog feudalizma se je došlo neoliberalnom deregulacijom tj. ukidanjem državnih regulativa.

Samo građanska država tj. ponovna regulacija svega od strane i u korist građanske države i građana može vratiti srednju građansku klasu na poziciju moći. Država mora ponovo postati instrument u rukama progresivnih građana i srednje klase. Ne smije više biti u rukama feudalaca, moćnih konzervativnih familija koje su “vlasnici partija na vlasti”. Država ne smije više biti profitna organizacija, feudalac. Država ponovo mora osigurati jednake uslove i šanse, zaštititi najslabije, zaštititi civile i civilizaciju, planirati i izvoditi javne radove u korist poboljšanja kvaliteta života građana, a ne ponašati se kao kolonizator, kao eksploatator, kao okupator jer istinska građanska država su zapravo samoorganizovani građani koji imaju vlast nad samima sobom. Građani ne smiju više biti razbijani i istiskivani iz države. Država se više ne smije ponašati kao despot ako želimo ostvariti društveni ugovor, suverenitet svakog građanina tj. pristanak na vlast nad samim sobom.

Stoga jedino što preostaje jeste reforma države. Država se mora reformisati tako da postane funkcionalna i da počne konačno služiti građanima, građanskoj srednjoj klasi koja je najugroženija grupa u nestajanju u ovoj državi. Mi građani, mi srednja građanska klasa, mi moramo sa sebe zbaciti sve teže okove ove glomazne i profitne feudalne države koja se ponaša kao okupator, kao kolonizator, kao eksploatator. Vlastela na vlasti je dokazala da su protiv tranzicije tako što su osujetili sva kapitalna ulaganja, sve investicije, ne samo stranih već i domaćih investitora. Mi smo do sada, nakon dvadeset godina tranzicije, trebali biti u kapitalizmu, ali nismo.

I dalje se radi o državnom tj. višepartijskom kapitalizmu iliti etno-nacional-socijalizmu koji, evo, prelazi u novi feudalni poredak. Oni kao da ne daju ni meni ni tebi da uložimo svoj kapital u ovu zemlju, (odnosno daju ako ćemo ga uložiti u njihove džepove), ne daju nam da profitiramo, da ostvarimo dobit iz tog ulaganja. Oni su protiv dobiti građana. Oni su protiv kapitalizma. Mi bi da uložimo svoj kapital, da radimo, da se trudimo, da trgujemo, da plasiramo, da prodamo i da zaradimo, ali oni nam to ne daju. Oni bi da nas proizvedu u etno-nacionalnu radničku klasu, štoćereć: u sluge i kmetove, u podanike kojima bi da vladaju.

I tu se vraćamo na građansku revoluciju.  Da bi osigurali suverenitet i opstanak privatnih građana, građanske klase, građanske države i građanskog društva mi se moramo pozvati na građansku revoluciju, ali je ne moramo podizati.

Ono što moramo je sprovesti reforme.

Mi moramo reformisati ovu deformisanu državu. Što prije i što efikasnije.

 

 

Protiv reformi mogu samo biti konzervativni reakcionari, neofeudalci i njihove sluge i službenici, ili pak sitne oportunističke pseudo-radničke partije koji žele iskoristiti nezadovoljstvo mase nezadovoljnih i nezaposlenih radnika etno-nacionalista i nacionalista u svrhu svog dolaska na vlast ne znajući onda kuda dalje jednom kada ostvare taj cilj.

 

 

 

Advertisements

One Reply to “Nacionalna radnička klasa

Comments are closed.