Advertisements

Građanski fundamentalizam

Mi moramo da preispitamo taj društveni ugovor, taj odnos između mene, tebe i vlasti.

Da bi ti i ja bili slobodni građani, da ne bi bili podanici, sluge, kmetovi, žirantice, žiranti i dužnički robovi – mi moramo prvo pristati na vlast.

Ne ovu ili onu, ovakvu ili onakvu, već generalno – na vlast. Onako – filozofski.

Vlast nije prirodna. Svaka vlast je vještačka tvorevina, baš kao i država. Ne rastu ni vlast ni država na grani (osim kada se neki majmun popne na vlast).

Politička vlast, da bi bila legitimna, a ne silom ili ucjenom nametnuta, mora se zasnivati na saglasnosti onih kojima se vlada.

Ja nisam saglasan sa ovakvim vidom vladanja. Ovdje nekolicina zavaljuje u dug veliku većinu.

Ako ćemo da trpimo, hajde da zajedno trpimo, da dijelimo istu sudbinu: siromaštvo, nezaposlenost, nestašicu.

Nije red da većina trpi, a da ih manjina zavaljuje u dugove zarad sopstvenog standarda i blagostanja. Na taj društveni ugovor ne pristajem. A ko je lud da pristane.

zastavaNIKADROBOMweb.jpg

U ovakvim uslovima vlasti čovjek htio-ne htio mora biti anarhista, tj. raskinuti društveni ugovor. Moramo se sami organizovati u paradržavu, tj. stratodržavu – pošto ne želimo ni po čemu biti paralelni s njima već iznad njih jer sve drugo bi bilo ispod građanske časti i ljudskog dostojanstva.

Kropotkin je davno rekao da je kooperacija jedinki fundamentalna za preživljavanje svake, pa i ljudske vrste. Ona potpuno prirodna, urođena i svojstvena ljudskoj vrsti, što znači: svakom ljudskom biću.

Satjerani u ćošak od strane bezobzirne pljačkaške vlasti (svoje ili tuđe, pojedinačno ili grupno) – pojedinci će se samoorganizovati. To je elementarno ljudsko i građansko pravo. No bez obzira što se radi o elementarnom pravu na samoodbranu, (pustimo sada ljudske zakone i pričajmo o prirodnim zakonima) – to je osnovni instinkt preživljavanja: to udruživanje, ta kooperacija.

To nam je u genima, u krvi, kao ljudskim bićima, kao vrsti.

Vrsta mora opstati. Vrsta mora preživjeti parazita, predatora, porobljivača, tiranina.

Tek onda možemo pričati o urbanizmu, o arhitekturi ideje, o izgradnji grada, građana i građanske države jer da bi gradili građansku državu moramo biti građanski fundamentalisti, prisjetiti se i početi od društvenog ugovora: ko kome daje “pravo” da mu vlada i otkud njemu to “pravo”?

Pa valjda od onog kojim se vlada.

I to “pravo” je zapravo “povjerenje”: povjeriš novac bankaru. Ne uzima ti on novac “zato što se to tako radi”. Ti mu ga povjeriš. To mora ići uz tvoju saglasnost jer u suprotnom to nije bankar već uglađeni razbojnik koji te je valjda toliko opčinio konzervativnom uglađenošću i bajkovitom tradicionalnom hijerarhijom da ti ga more, da izvineš, ućerat’ kol'ko mu volja, štobirekli…

Svako od nas koga je uhvatila malodušnost i koji će na sve ovo, i pored zdravog razuma, uzdahnuti i reći nešto kao:  eeeeee, moj Damire, da se to tako može… (pa onda započeti onu svakidašnju jadikovku koju napamet znamo) – nije se samo predao; nije samo predao svoju građansku slobodu, već je i izdao svoju građansku dužnost, odgovornost, i što je i najvažnije: izdao je srednju građansku klasu i njen klasni interes te sada zastupa mentalnu i društvenu poziciju običnog kmeta uživajući nazor u konzervativnom ozračju kao muha u septičkoj jami, strahujući od propuha svježeg zraka naprednih ideja.

Ja ga razumijem. I poštujem tu poziciju i taj interes – interes u pasivnosti, lojalnosti i posluhu.

Ali neka onda takav razumije i ispoštuje, pa ako treba i oprosti meni i meni sličnima na razilaženju i na različitosti naših klasnih interesa. Opstanak je u pitanju, a kada je opstanak u pitanju – prorade instinkti. A osnovni instinkt u opstajanju vrste je – kooperacija.

Ne smijemo priznati ovakvu vlast. Moramo raskinuti ili barem preispitati društveni ugovor.

Ako to nije moguće, ako su mase uspavane u odnosu rob-gospodar,  mi svjesni moramo se samoorganizovati i početi stvarati građansku stratodržavu u formi Četvrtog građanskog entiteta.

To ne samo da je naše pravo, već je naša jedina šansa za preživljavanjem. Ne samo za našim fizičkim preživljavanjem: fizički se može vegetirati i na aparatima, već za preživljavanjem slobode, slobodarske građanske ideje, slobodarskog građanskog ideala, slobodnog uma i zdravog razuma – na kraju krajeva.

Valja krenuti u intelektualnu borbu za slobodu.

U takvoj borbi municiju i neprijatelja ne treba štedjeti. Što se bolje nišani i više verbalne municije ispuca – to više nadolazi. Neka pokulja. Neka preplavi bistra/brza voda ovu jednoličnu, monotonu, kreketavu, haotičnu i hipnotičnu žabokrečinu.

Neka zada jednu višu razinu svijesti i razuma; prostor u kojemu nije tijesno, barem ne intelektualno.

A ko se u tome gubi, ko ne zna da pliva, ko bi radije u plićaku – pa Bože moj: ima škola, ima univerzitet, imaju knjige, biblioteke.

Ništa ljepše od radosti učenja i spoznaje. Iliti štoćereć: “Zvijezda možeš biti ti!”

4entitet3d

 

 

Advertisements
%d bloggers like this: