BOSANSKA HRONIKA

Intervju No. 20

Ja državu u principu ne volim i ne volim vlast čovjeka nad čovjekom. Ali ako postoji pravna sekularna država, tj. nezavisno sudstvo, da osigura da ne bude vlasti čovjeka nad čovjekom, da ne bude dogme, onda ona mora da se svede na elementarne i neutralne stvari, na puke dokaze krivice i kaznene mjere. U njoj mi niko ne može suditi nekakvim “višim moralom”.

Ja čak ne bih insistirao na pitanju da li se optuženi “osjeća krivim” ili ne, jer tu, po mom skromnom mišljenju,  “osjećaj krivice” nije relevantan. Ako si prekršio zakon – bivaš kažnjen, ako nisi – slobodan si, a to kako se ti osjećaš i da li te grize savjest ili ne – to nije bitno, barem ne na jednom sekularnom sudu i zakonu, ako mene pitaš.

To je možda bitnije urednici Saneli Prašović Gadžo koja nekoliko puta tokom intervjua pita predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Milana Tegeltiju da li mu je žao što su donijeli zaključak o zabrani ispoljavanja vjerskih, političkih, nacionalnih ili drugih pripadnosti sudijama suda.

Čovjek isto toliko, ako ne i preko nekoliko puta, i njoj i nama lijepo objašnjava da mu nije žao i da mu ne može biti žao jer taj zaključak koji su poslali sudovima BiH nije ni bio donesen na temelju emocija ni žalosti ni dragosti, već na temelju Zakona o sudovima FBiH, npr. član 13: “Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.”
(Ovo “službenicima” možda treba razmotriti.) 

Istina, na samom početku emisije Sanela je pokušala nakratko etosom, tj. autoritetom nezavisne novinarke, “sedme sile” (i tako to) da ga malo intimidira, isprovocira nesigurnost i priznanje iz toga svega, ali kada je shvatila da priča sa čovjekom koji otjelotvoruje, uslovno rečeno “suru nezavisnost i autoritet” u državi, (ne zato što on to tako hoće, već što mu je to posao i što mora) većim dijelom intervjua je koristila populistički patos i apelovala na emociju, dakle fokusirala se na to da iz njega izvuče to neko, valjda njoj i nama bitno, emotivno priznanje: da i sebi i nama i njoj prizna kako mu je, eto, kao običnom čovjeku, građaninu, smrtniku, šta li… ipak žao što je to tako moralo.

Nije joj uspjelo. Ali ni pored toga do kraja emisije joj je promaklo da se sjeti upotrijebiti  logos, tj. logiku, tj. da apeluje na razum, (barem svoj), pa da razumije šta joj gost zapravo govori.

sanela-interview20-600x400.jpg

 

Hidžab kao identitet muslimanske žene a ne vjersko obilježje

Rasprava (a ne intervju) između urednice i gosta se vrtila oko definicije hidžaba kao vjerskog obilježja: da li je hidžab koji bi nosila sutkinja u pravosuđu vjersko obilježje (da bi uopšte bio zabranjen kao takav), ili je, kako je to nekoliko puta podvukla: dio identiteta muslimanske žene (u smislu: skoro pa lični identitet, a time i lična sloboda).

Lično mislim da je termin “vjerski simbol” koji su drugi mediji upotrebljavali – neadekvatan jer nije bitno da li je hidžab  “vjerski simbol” ili “vjerski propis” (na čemu su insistirali poznavaoci Šerijata pošto su simboli Šerijatom zabranjeni).

Isto tako, po mom mišljenju, nije bitno da li je hidžab dio identiteta žene muslimanke jer u zakonu se, kako možemo pročitati, radi o “ispoljavanju” vjerske, nacionalne, političke ili bilo koje druge “pripadnosti”, a hidžab spada u fizičko “ispoljavanje” vjere jer tretira fizičku “spoljašnjost”, a ne duševno, duhovno, ideološko, filozofsko ili bilo kakvo drugo “unutrašnje” opredjeljenje, određenje, vjeru i uvjerenje. Ako ništa drugo, hidžab se može vidjeti kao ispoljavanje pripadnosti ummet-u.

Naravno, neko isto tako može argumentovati da ženska frizura i ženske naušnice, na primjer, predstavljaju “ispoljavanje rodne pripadnosti” te na osnovu te logike zapitati da li bi onda i to, takvo, ispoljavanje rodne pripadnosti trebalo zabraniti na isti način. Odgovor je: ne. Naime već postoji zakon koji zabranjuje ispoljavanje rodne pripadnosti žena, a to je upravo onaj isti koji propisuje hidžab. Ovdje se radi o sekularnom zakonu koji propisuje rodnu ravnopravnost tako da ne možemo zabraniti ženama ono što ne bi zabranili i muškarcima. Isto je i sa rasom, tj. bojom kože. 

I tu dolazimo do veoma bitnog pitanja na koje je Milan Tegeltija dao pravni odgovor, a to je:

Šta je zapravo diskriminacija?

Sinoć smo naučili i utvrdili da, jednostavno i pravno-formalno: diskriminacija nije kada svima zabranimo nešto, već kada to nešto zabranimo samo nekima. Tako da o diskriminaciji kao takvoj – nema govora. O nepravdi možda, ali o diskriminaciji ne.

 

Koji zakon propisuje hidžab?

je pitanje koje ostaje neodgovoreno u toku intervjua, a koje Sanela nije postavila ni sebi ni Milanu, ali ga je bila dužna kao novinarka i urednica odgovoriti publici jer u odgovoru na to pitanje leži i definicija hidžaba kao vjerskog obilježja/etničkog/ličnog identiteta muslimanske žene, tj. muslimanke.

Važno je odgovoriti na pitanje da li je hidžab proizvoljan i slobodan individualni izbor žene, kako je često predstavljen, ili postoji zakon koji joj ga propisuje.

Jer ako je hidžab propisan Šerijatom, (bilo da se radi o predislamskom običajnom pravu ili o Božjim naređenjima) onda hidžab zbilja spada u vjerski propis, tj. propis vjerskog zakona, a time i u fizičko ispoljavanje vjerske pripadnosti i to ne po definiciji sekularnog zakona koji ga zabranjuje, već po definiciji vjerskog zakona koji ga propisuje. Oni koji  negiraju da je hidžab vjerski propis – vjerovatno onda negiraju i sam Šerijat koji ga propisuje kao obavezu vjernicama, dakle to je naredba, što znaju oni koji poznaju Šerijatsko pravo i koji hidžab ne konvertiraju u sekularni pojam.

Čak i ako hidžab kao “dio identiteta muslimanskih žena” želimo predstaviti ili percipirati kao obilježje neke etničke grupe, tj. narodni običaj, on onda spada u ispoljavanje “nacionalne ili druge pripadnosti”, u ovom slučaju ummet-a (vjerske zajednice/nacije), i time je takođe zabranjen pomenutim članom Zakona o sudovima FBiH.

Ako je hidžab samo marama, dio ličnog identiteta muslimanske žene, ako spada u ispoljavanje ličnog identiteta, takoreći stila, tj. načina života – onda ni to nije dozvoljeno u službi koja propisuje uniformu i izgled, koja ima svoja “pravila službe” koja vjerovatno  unaprijed poznaješ prije nego se kandiduješ za takvo radno mjesto, s obzirom da si neko kome su zakoni, prava i pravila – profesija.

Sadržaj na kesici proizvoda u samoposluzi pročitamo prije nego nešto  progutamo, uputstvo za upotrebu prije nego uključimo u struju i upalimo, a da ne pročitamo opis radnog mjesta i pravilo službe pozicije na koju ciljamo prije nego se odlučimo za životnu karijeru.

Ne možeš reći: nisam znao. Ili: mislio sam da se to ne odnosi na mene.

Možda je zbog toga Sanela spomenula kako je i sama pokrila glavu kada je išla praviti intervju u Rijasetu Islamske zajednice, htijući valjda poentirati nešto, ali nije shvatila da taj argument samo formalno izgleda kao da ide u prilog pravima pokrivenih žena, a ne da je logički u potpunosti u skladu sa argumentom da svaka institucija ima svoja pravila i da ako jedna sekularna i moderna žena slobodnijih nazora, uspješna i nezavisna novinarka i urednica kao što je ona sama, neće pokazati nepoštovanje prema vjerskoj instituciji i može pretpostaviti ili istražiti, izguglati, pa zatim i ispoštovati kod oblačenja i pored toga što to nije dio njenog privatnog i svakodnevnog identiteta, onda istim reciprocitetom to može učiniti i žena sa hidžabom kada obavlja dužnost sutkinje u državnom sudu BiH. (Ipak, državni sud niti je ulica, niti je kafana i ima valjda kakav-takav dignitet.)

press-reis-ef-husein-ef-kavazovic-600x400.jpg

Ne vjerujem da je Sanela htjela tako poentirati, a još manje da bi poenta mogla biti da bi se ona jednako borila za svoje građansko ili rodno pravo i slobodu, kao i slobodu slobodnih medija da bez marame uđe u Rijaset i intervjuiše samog Reisa.

 

—-

I sada kada je Islamska zajednica spomenuta, da završim ovu apsurdnu zavrzlamu strasti i emocija možda najvećom zavrzlamom i apsurdom od svih pa da pokušamo da razlučimo neke stvari koje se tiču zakona, institucija, žena, diskriminacija koje sam prethodno pomenuo.

Ali prije samog kraja moramo prvo da naučimo i utvrdimo šta znači riječ “segregacija”. Hajde da krenemo od Wikipedije bez obzira šta mislili o njoj. Dakle:

Segregacija

( lat. segregare – razlučiti, rastaviti) je razdvajanje ljudi na osnovu različitih kriterija koji se u pravilu kose sa načelima ljudskih prava i sloboda. Ono može biti na osnovu više kriterija: rasnih, nacionalnih, etničkih, vjerskih, spolnih.

Postoje dva glavna oblika segregacije, a to su stvarna, faktička (de facto) segregacija i pravna segregacija.

Pravna segregacija je ona segregacija koja je ugrađena u ustavnopravni poredak i ojačana kaznenim mjerama, a sprovode je društvene institucije, uključujući i škole. 

Stvarna segregacija je ona segregacija koju susrećemo svakodnevno u našim životima, a predstavlja izraz nesnošljivosti između ljudi i najčešće se temelji na predrasudama.

 

Pazi sad:

Znači Islamska zajednica se oglasila i rekla otprilike to kako zaključak VSTV BiH negira prava i slobode muslimanskim ženama i da je zakon koji zabranjuje nošenje hidžaba službenicima pravosuđa diskriminatoran i protuustavan.

Zvuči suvislo, ali istovremeno i potpuno surealno ako imamo u vidu da se sama Islamska zajednica bazira na zakonu koji je segregacijski (žene su odvojene od muškaraca u svakom pogledu javnog života) i da je Ustav Bosne i Hercegovine zapravo i dalje segregacijski ustav jer postoje građani koji se vode pod “ostali”, a koji nemaju jednaka prava kao i “konstitutivni narodi”.

 

 

 

Advertisements