Dragi moji besposleni i nezaposleni, sretan vam Prvi maj.
Prvi maj je nekoć bio praznik rada. Rad je nekoć imao važnost. Ne “posao”, nego “rad”. Bilo je važno raditi.
“Rad je”, govorili su u prošlom sistemu – “stvorio čovjeka”.
“A nerad gospodina” – odgovarali su oni koji su ga rušili.
Njihova politička ekonomija je bila – nerad. Oni su još i tada jasno dali do znanja da ne žele da rade, da im je ispod časti da rade – da budu radnička klasa. Htjeli su biti, i postali su: neradnička politička elita.
Sanjali su o tome da zamijene komuniste na vlasti i uspjeli su. Svaka im čast. Uspostavili su višepartijski korporacionizam, porefenali između sebe društvenu svojinu i državna preduzeća i evo: glođu li glođu – “u ime naroda”.
Kako vidimo, oni su tokom njihove osamnaestonovembarske diktature svojim neradom evoluirali u gospodu, a mi smo za to vrijeme postali majmuni.
—
Nekada se govorilo i: “ko radi taj i griješi”.
Novi konezervativni režim pobožne gospode nije htio udio u tom prvom smrtnom grijehu – u radu. Htio je biti bezgriješan i u tome je uspio – neradom.
Ništa uradili nisu!
Tako da ne možeš reći ni da su griješili.
Pokaži mi šta su uradili, šta su napravili pa da probamo naći grešku u tome. Nema greške. Nema ništa. Prazno. Pometeno. Opuhano.
E sada, i pored svega toga, mnogi vjeruju da je SFRJ propala radi toga što nije valjala. Radi toga što nije bila jaka. Da je valjala, vele – ne bi tako kratko trajala. Da je bila jaka – postojala bi i danas.
Kao prvo: sve što valja, sve što je lijepo, sve što je dobro – kratko traje.
Kao drugo: ljudi izgleda zbilja žive u sopstvenom prknu od regije i istorije. Ne povezuju pad Berlinskog zida 1989. sa početkom Jugoslovenske kataklizme slobodnim izborima 1990. Ni raspad Sovjetskog saveza – mamutske nuklearne sile, čitavog jednog komunističkog bloka hladnim ratom podijeljenog svijeta – ne vide od prašine u očima koju su podigli padom jugoslovenskih komunista i raspadom Jugoslavije.
Komunizam je pao jer je morao pasti. Morao je nestati sa svjetske scene. Ne samo “u nas”.
Grdne pare su na to potrošene. Puno je novca uloženo u to. Puno vjerskog fanatizma i nacionalizma proizvedeno je osamdesetih da bi “ateistička imperija” bila srušena. I dan-danas osjećamo odjek tog pada. Ne samo mi i ne samo kod nas. Čitav svijet osjeća vrele posljedice hladnog rata.
Krvavi raspad Jugoslavije nije raspad komunističke SFRJugoslavije.
Komunistički režim je pao prvim slobodnim i demokratskim izborima 1990. tako da njega faktički ne možemo kriviti niti smatrati propalim i defektnim.
Ako ne uzimamo za ozbiljno tu zadnju generaciju razmaženih funkcionera koji su pozirali kao komunjare, sistem se pokazao u najmanju ruku solidnim i stamenim skoro četrdeset pet godina hladnog rata u blokovski podijeljenom svijetu. (Znam da je bilo političkih zatvorenika, ali njih je bilo na svih stranama u hladnom ratu. Zato se i zvao: “hladni rat”.)
Taj režim je bio lider Nesvrstanih, možda najveći graditelj i izvoznik trećeg svijeta. (Mora se priznati da je za globalne političke i ekonomske uslove u kojima je postojao – izvukao maksimum.) I ne samo to. Ako ćemo pravo: odlučio je mirno predati vlast i “umirovio” se, tj. mirno otišao u istoriju 1990.
Nije bilo oružanog otpora.
E sad… Režim koji je došao na njegovo mjesto – e on je propao. On nije trajao ni godinu dana.
U BiH evo već godinama, taj novi, osamnaestonovembarski režim ne traje, već pada i propada u slobodnom padu (mayday mayday mayday). Možda je to zato što ga vode propalice. U svakom slučaju: padaće i propadaće sve dok ima još nešto preostalo iz prošlog sistema da se opljačka. To znaju i ptice na grani…
Da zaključim.
Možda se nekom to čini naoko i statistički isto, ali ja još uvijek uviđam i pravim razliku između Don Žuana, šarmera i zavodnika koji šarmira, zavede i odvede u svoju postelju mnoge, a potom ih isprati njihovoj kući zadovoljne – i onog na kome su se svi bjelosvjetski dripci redom izredali i to na njegovom krevetu. Ja znam da bi svaka oderana kurava htjela prikazati statistike u svoju korist, zamijeniti teze, relativizirati, izjednačiti stvari, ali žalim slučaj… Biće da je to zbog toga što sam”stara škola”, ili sam jednostavno “glupi bosanac”, pa mi još nisu “ućerali” novoliberalnu pamet “na mala vrata”.
