Advertisements

Oda smradovima

Ne mislim ja da su ljudi pokvareni svjesno i namjerno. To se desi vremenom. Od bola i nepravde, najčešće. Stvarne ili umišljene – nevažno.

Ne mora nužno biti od neke velike traume; od nekog velikog bola i nepravde.

Može početi od malena sa sitnicama. Takva sklonost: sve ga rasplače, sve ga pogodi, sve shvata lično, uzima k srcu kao i sva djeca. Samo što ta faza nikada ne prestane. Izraste u zlopamtilo. Ne odraste zrelo da razmisli već preraste u karakter.

Niko ga, valjda, nije posjeo i ozbiljno, pedagoški razjasnio da je takav život. Svima, ne samo njemu, ali mi se drugi na drugačiji način nosimo sa životnim činjenicama. Odraslo. Razumno, racionalno, a ne emocijama.

Niko ga, valjda, nije naučio da je to tako: da ima šta se može, a šta ne može; šta je dobro, a šta štetno.

I tako se čovjek pokvari i bude pokvaren. Živi tako ta jadna pokvarena, gnjila duša. I neprestano širi neugodnost oko sebe. Niko se ne osjeća ugodno u njenoj blizini. Nije to nikakav neugodan miris – ali se osjeti oko nje kao da jeste.

Zato se kaže “neugodan čovjek”.

“Smrad”, štobirekli.

Dođe nezvan i šta radi – smrdi. Širi neugodnost.

Nikom nije dobro u njegovom društvu. Svi ga izbjegavaju. A smrad – ko smrad: vazda nezvan, vazda nepoželjan, ali nametljiv. Rastjeruje društvo. Kvari raspoloženje.

Sav horor u kontaktu s takvim osobama sadržan je u u onom momentu spoznaje da bi se to i nama moglo desiti, da bi mogli i sami postati “TO”, da nam “to” na neki način može preći, da se može prenijeti kao zaraza, kao virus, kao kuga.

Prestravimo se od pomisli da bi i sami mogli postati jednako kužni po onoj: “jedna trula jabuka pokvari čitavu gajbu” ili: “s kim si – takav si”.

Prestravimo se od pomisli da to u stvari i jeste njihova jedina misija: da nas tim svojim naizgled antagoniziranjem zapravo nekim njima svojstvenim psiho-zahvatom ne preokrenu i konvertiraju u ono što su sami, ciljajući i oslanjajući se na naše slabe tačke u kojima smo i sami kvarni.

Kako se uhvatiti u koštac s tim?

Ne znam da li si se ikada hvatao u koštac sa fekalijama, ali vjeruj: nema svrhe.

Možeš samo iskoristiti činjenicu da đubrad postoji svuda oko nas kako bi se odlučnije fokusirao i posvetio uzgoju ljepšeg i mirisnijeg cvijeća ljudskih vrlina i osobina u sebi i društvu, kao i snova i ideja koje iz njih proizilaze.

Advertisements
%d bloggers like this: