Logoraši svih zemalja…

(CIVILI I NEDEMILITARIZOVANO DRUŠTVO)
Toliko boraca na svim stranama (danas ih ima više nego 92-95. iako su mnogi u međuvremeno umrli od starosti i raznih komplikacija). Toliko boraca za prava boraca na svim stranama i niko se od tih boraca ne izbori za prava logoraša. Daleko od toga da su djeca logoraša dobila neke veće povlastice.
Logoraši su totalno zapostavljena grupa, a svi su profitirali na njima: što političkim marketingom – što materijalno (s obzirom na to da su EU i UN dali brdo novca i pomoći samo i isključivo na konto civila logoraša, a ne radi boračke populacije i ratnih zasluga). Logoraši od toga nisu vidjeli ni prebijene pare. Sve su razgrabili oni koji svoje političke pozicije i društveni status smatraju ratnim plijenom.
Niko nije na strani logoraša. Možda zato što su svi logoraši zapravo na istoj strani. Na civilnoj strani. Oni su “tiha većina”.
Interesantno je da partije koje grade svoje lokalne diktature na “stradanju civila” ponajviše računaju na glasove boračkih populacija. Ne računaju na logoraše. Zvuči surovo, ali čini se da su im generalno “draži” stradali civili od preživjelih logoraša. Možda zato što “mrtva usta ne govore” pa u njih možeš stavljati svoje riječi koje promovišu lojalnost tvojoj ideologiji i političkoj agendi. Ne znam, ali činjenica je da se neke partije ponašaju kao da raspolažu nastradalima, kao da imaju kopirajt, ekskluzivna prava na civilne žrtve, kao da su monopolizirali, “privatizirali” civilne žrtve, proglasili ih intelektualnom svojinom, dok istovremeno ne žele imati ništa sa preživjelim logorašima. A i kako će kada ih, zvanično ili ne, smatraju slabošću, skoro sramotom “nacionalnog korpusa” jer su u ratu odlučili da vjeruju neprijatelju, a ne njima. Nisu se mobilizovali na vrijeme, nisu uzeli oružje i izabrali stranu (za razliku od onih koji su to učinili i u procesu potpuno omanuli da zaštite civile: kako “svoje” od drugih, tako i “tuđe” od sebe). Biće da su zato logoraši maltene “zaslužili” ono što im se desilo – da budu primjerom “šta ti se desi ako vjeruješ drugom narodu”. Oni su živi spomenici. Koliko god su u ratu nastradali civili svojim životima platili i “isplatili se” državi ili “državotvornoj partiji” (surovo ali istinito kada se radi o svima koji su bezobzirno politički kapitalizirali na eksploataciji mrtvih) toliko su logoraši u miru pometeni pod tepih, živi sahranjeni u masovne grobnice anonimnosti i zapostavljenost, bezglasja, prešutno osuđeni i kažnjeni da ispaštaju zbog svojih gorenavedenih grešaka i “grijehova”. To je nepisana odluka, pravilo i zakon – doslovno, jer za sve ove godine nije napisana nikakva zakonska uredba koji im daje bilo kakve povlastice, osim simboličnih i trivijalnih ( npr. taksa za dokumente u opštini)
Logoraši su i dan danas u logorima. Samo ovog puta su im čuvari – čuvari nacionalnog ponosa sopstvenog naroda koji priznaju i koji se referišu uglavnom na junački, “epski”, “muški”, tj. vojni dio slavne ratne prošlosti (s obzirom da je civilni u pravilu “ženski”, “lirski”, pomalo kukavički i sramotan). U odnosu na boračku populaciju – logoraši su građani drugog reda u svojim sredinama i kulturama.
Četiri godine su kao civili ispaštali od naoružanih militanata političkih protivnika, a dvije decenije ispaštaju od onih koji su svoj status i pozicije u društvu i politici (ratni plijen) dobro unovčili i iskoristili kroz razne beneficije, dominirajući poratnu “mainstream” (zvaničnu) kulturu i diktirajući sa svojih pozicija moći društvene vrijednosti.
Postoje mnoge individualne priče koje ilustruju ovo sve. Kontaktirajte me sa svojom pričom ili problemom ako osjećate isto i ako mislite da je vrijeme da logoraši javno progovore o tretmanu u miru kao što su govorili o tretmanu u ratu. Uz vašu saglasnost i superviziju ćemo ih skupa objaviti, po želji ili potrebi sačuvati anonimnost izvora, kako bi konačno progovorili glasno, zakotrljali istinu i pomogli da stvari izađu na vidjelo.