BUKA

Partikularisti, “nevladina elita” i progresivni intelektualci

Sarajevo nije kosmopolitski grad već muzejska maketa nekoć kosmopolitskog grada. Bosna i Hercegovina nije kosmopolitska država već punjena ptica u Zemaljskom muzeju. Ako na ovom prostoru nema živog, prisutnog, otvorenog, slobodnog, kosmopolitskog društva – onda nema preduslova ni za jednu takvu državu, a time ni za takav glavni grad te i takve države.

S jedne strane svjedočimo eksploziji dobro finansiranog, dobro politički organizovanog partikularizma, dok s druge strane ne vidimo da se njeguje, niti finansira, niti organizuje kosmopolitsko društvo u kosmopolitskom duhu. Ako igdje postoji potreba za tim – onda je to ovdje. Ako igdje postoje preduslovi za to – onda je to ovdje.

Jer “kosmopolita” znači “građanin svijeta”, a istorija ovog dijela svijeta je zapravo – istorija svijeta.

 

O kobnom partikularizmu i kosmopolitizmu

Partikularisti (a to su etnokrate, etnonacionalisti, kleronacisti, tradicionalisti, desničari, konzervativci) svih ovih godina nastoje da planski unište kosmopolitsko društvo i kosmopolitski duh na ovim prostorima. Čerupaju su ga kao pohlepni pljačkaši koji između sebe dijele ratni plijen ne znajuči da je zapravo ta kosmopolitska cjelina najvrijednija od svega.

Njihov najveći zločin nije taj što su opljačkali i raščerupali prirodne resurse i nekadašnju privredu, već što su uništili kosmopolitsko društvo i kosmopolitski duh (karakter) ovih predjela.

Zato ih ja vidim kao suštinske arhi-neprijatelje istinskog bića ovdašnjeg društva. Vidim ih kao antagoniste, kao nemezise same biti ovih krajeva i bića ovdašnjeg čovjeka.

Oni su najveći dušmani kosmopolitskom društvu i kosmopolitskom, tj. “svjetskom čovjeku” čiji su razvoj i napredak, kako intelektualni i kulturni – tako i ekonomski, silom i raznim drugim sredstvima osujetili i onemogućili proteklih godina. Rastjerali su i zastrašili sve progresivne intelektualce, humaniste, internacionaliste i uspostavili svoju lokal-strahovladu srednjovjekovnog partikularizma s kojom ćemo ući, evo i u treću deceniju u dvadeset prvog vijeka i novog milenijuma.

Za progresivnog intelektualca, “bratstvo i jedinstvo” ovdašnjih naroda nije rasna, slavenska, ili  jugoslovenska nacionalistička odrednica, program nekakve političke borbe za nekakvu “zajedničku državu”, već borba za ljudsku civilizaciju i kosmopolitsko društvo na ovom tlu na kojem su se susrele i nataložile najveće civilizacije svijeta, civilizacije koje su definisale istoriju svijeta: Grčka, Rimska, Kršćanska (Rimokatolička i Vizantijska), Islamska. Još ako tome dodamo Sefarde i Aškenaze koji su ostavili veliki trag ovdje – ne samo da možemo, već moramo na sav glas govoriti o kosmopolitskoj tradiciji  koja “bratstvo i jedinstvo” vidi u svakom: kako kulturološkom, tako i klasnom i rasnom smislu.

Bez obzira na porijeklo, status, kulturnu, rasnu, etničku, vjersku pripadnost – mi smo tu da izgradimo ne multietničko, ne multikulturalno, već otvoreno, slobodno, građansko, i nadasve kosmopolitsko društvo na ovom mjestu gdje se svjetovi susreću.

To bi trebala biti misao, ideja, vizija vodilja koju zastupa današnji progresivni intelektualac na ovim prostorima.

Njena srž je duboko kosmopolitsko uvjerenje pojedinaca, ne samo kao antifašista i  internacionalista, već kao intelektualaca, humanista i građana svijeta.

 

Uloga ljevice i progresivnih intelektualaca

Kosmopolitsko društvo Zapadnog Balkana (iliti bivše Jugoslavije) je uhvaćeno u zamku.   Ne jednu, već više nacionalnih zamki u kojima razne dijelove njegovog kosmopolitskog bića glođu lokalni nacionalisti, partikularisti koji ga žele istrijebiti, iskorijeniti i zamijeniti, zauzeti njegovo mjesto, uzeti uloge, pozicije pojedinaca koji su ga činili. Tu je  lični interes prosječnog partikulariste predstavljen kao etnonacionalni ili nacionalni, kao državni ili narodni.

Kosmopolitsko jugoslovensko društvo nema nacionalnu državu koja bi da ga brani – ali ima pravnu državu – vladavinu zakona. Ono ne treba imati političkog predstavnika, političku organizaciju, udio u vlasti, ono može imati nevladinu organizaciju (građansku, civilnu) i djelovati kosmopolitski.

Progresivnom intelektualcu, internacionalisti, humanisti i kosmopoliti cilj nije nacionalna država, nego kosmopolitsko društvo tamo gdje živi.

Na ovim prostorima i dalje postoji jedno društvo koje definiše manje-više isti jezik, tržište, ekonomija i kultura bez obzira koliko desnica to nastojala negirati, opovrgnuti, na svaki način udaljiti nas jedne od drugih paranoično “braneći”, “čuvajući”, zapravo konzervirajući, tj. “mumificirajući” nacionalnu kulturu, ekonomiju, identitet i jezik unutar svojih folklornih društava, u svojim etnoselima (dok oligarsi uživaju u savremenoj arhitekturi i tehnologiji).

Na Balkanu već tridesetak godina vladaju desničari, desničarske partije i desničarska retorika. Progresivni i liberalni glas je naprosto preslab da ih nadglasa i da dopre do šire javnosti. Ne postoje političke partije koje javno promovišu ili aktivno rade na otvorenom, pluralističkom, slobodnom, građanskom, kosmopolitskom društvu. Niti jedna partija centra-ljevice nema jasan kulturni program, dok su se desničari u potpunosti pretvorili u folklorna i kulturno-umjetnička društva, barem što se njihove političke platforme tiče.

Dok se partije bore za udio u javnim preduzećima i institucijama (zarad udjela u kolaču javne potrošnje), društvo je raspušteno i prepušteno sektaškom djelovanju partikularista. Naročito su, u posljednje vrijeme aktuelni fašisti i “crveni fašisti”.

“Crveni fašisti” su oni koji za sebe vjeruju da su ljevičari i antifašisti, a koji se i sami bave nacionalnom, a ne pravnom (pa ni socijalnom) državom. Bave se političkim identitetom građana, njihovom nacionalnošću koja je definisana državom i državljanstvom. Država i državni identitet su im u prvom planu, čak i armija, a ne slobodno društvo, ne slobodni pojedinac. To ne bi trebao biti posao/zadatak ni liberalne, a ni progresivne ljevice. One bi se trebale baviti jednakošću slobodnih pojedinaca u društvu.

Činjenica je da gube iz vida otvoreno, pluralističko, slobodno, građansko, tj. kosmopolitsko društvo. Vjerovatno je ono previše apstraktno za njih. Vjerovatno im i ono zvuči isuviše utopijski ili kao floskula, kao što je to postalo i “bratstvo i jedinstvo”. Zvuči elitistički, a ne populistički. Nikada nisu zapravo ni vjerovali u njega, ali su novci koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu da promovišu pluralističko, otvoreno, građansko društvo – bili više nego stvarni i dobrodošli.

 

Elita nevladinog sektora

O pomenutim vrijednostima i kategorijama (otvoreno, slobodno, pluralističko, građansko) smo često mogli slušati do prije samo nekoliko godina. Bila su ih puna usta i mediji. Dok je bilo novca koji se ulagao u te vrijednosti bilo je i pomena, polemika, promocija istih. Nesta para – nesta i “drugara”.

Radilo se o veoma poduzetnim neoliberalnim ljevičarima koji su dosta tog novca potrošili na večere, na sopstveni životni standard, na druženje, pristup i lansiranje u visoko društvo ili na održavanje u njemu, održavanje životnog stila na visokoj nozi.

Kod mnogo njih se zapravo radilo o elitizmu, o visokom, a ne “otvorenom društvu”. Siguran sam da zvuči krajnje ružno i neprilično što o tome na ovaj način pišem, ali, ako zbilja želimo analizirati i shvatiti gdje je problem, u čemu smo pogriješili, onda moramo dati svoj sud i primijetiti da je taj i takav “aktivizam” zapravo bio prerastao u sopstvenu suprotnost. Naime, novac koji je pristizao “izvana”, preko privatnih fondacija i ambasada, od poreznih obveznika drugih država, korumpirao je ovdašnju “nevladinu elitu” jednako kao što je novac ovdašnjih tajkuna i javne potrošnje korumpirao domaću političku, tj. “vladinu elitu”.

Do te mjere su postali slični po načinu i pogledima na život, da su počeli živjeti zajednički društveni život odrodivši se i jedni i drugi od društva (naroda/građanstva/javnosti) kojim se profesionalno bave. S njima su, redovno, u tom istom visokom društvu mogli biti viđeni i ljudi iz medija i sa estrade.

Tako je nakon rata nastajala ovdašnja “društvena krema” – na javnoj potrošnji ovdašnje države i na finasiranju nevladinih organizacija od strane drugih država ili privatnih fondacija. Prvi su dolazili iz redova neoliberalne desnice na vlasti, a drugi iz redova neoliberalne ljevice iz nevladinog sektora koji su, umjesto da se fokusiraju na projekte od  visoke društvene koristi, vidjeli veću korist u participiranju u “visokom društvu”. Drugim riječima, kao da su, svjesno ili nesvjesno, više novca, energije i vremena ulagali u kreiranje “visokog društva” nego u kreiranje otvorenog, slobodnog, građanskog, kosmopolitskog društva. Kao da je to bio prioritet građanskih aktivista.

 

Posljedice

Visoko društvo se, evo vidimo, desilo – i to sa njima kao sastavnim i neaobilaznim dijelom, dok ovo drugo: otvoreno, pluralističko, slobodno, građansko koje je namijenjeno “običnoj raji i fukari” – nikada nije zaživjelo od tih para, već uglavnom sporadično, tu i tamo, o svom trošku, za svoj groš i preko sopstvenih leđa.

Novci koji su dolazili u nevladine organizacije čine se uglavnom bačenim, s obzirom na generalni rezultat u regiji koji je taj da smo mi danas, nakon dvadesetak godina i još mnogo više utrošenih miliona, papira, medijskog prostora, panela, diskusija, konferencija i svakojakih kerefeka – dalje od građanskog, otvorenog, pluralističkog i slobodnog, pa i kosmopolitskog društva, nego što smo bili tik nakon četiri godine krvavog rata.

Oglasi