Podsjetnik na gigadržavu

 

Ako nešto dovede do raspada države u BiH – to će biti BiH država.

Državni aparat u BiH je najveći neprijatelj i najveća prijetnja opstanku BiH države. Državni aparat u BiH je zbog svoje glomaznosti i svog parazitskog, eksploatatorskog, antigrađanskog i antidržavnog karaktera zapravo državni i društveni neprijatelj broj jedan. On je država u državi, tumor BH društva koji njeguje svojstva okupatora, kolonizatora… Ne mislim samo na Institucije BiH, na Predsjedništvo BiH, već na čitav aparat koji ima nekoliko nivoa i podrazumijeva dva entiteta, jedan distrikt i deset kantona od koji svaki ima svoje zakone i svoju vladu: dakle ukupno četrnaest vlada, oko 260 ministara, pa poslanici/zastupnici, pa sekretarice, savjetnici, vozači i mnoga izmišljena radna mjesta, pa razne državne i entitetske agencije… Previše je službi, previše policija (imamo policiju koja je policijskoj policiji policija). Na kraju, toliko nadležnih ima da su se pogubili u nadležnostima pa se ne zna ni ko je za šta nadležan, a samim tim – i odgovoran, tako da niko ništa ne radi, jer ko ne radi – taj i ne griješi… Na to sve dođe 137 administracija opština koje su i same skoro pa države za sebe, zatim trinaest službenih gradova… (Nekada bi se za to reklo: “Đe je puno baba – kilava su đeca!” – i sve bi bilo jasno.) Tome treba dodati i oružane snage, tj. profesionalne vojnike koji provode vrijeme po kladionicama, zatim boračku populaciju čiji se broj udvostručio od rata do danas, s tendencijom rasta. Sve to opterećuje privredu koje nema. Da ne pominjemo pravnu državu i plate tzv. “nezavisnog sudstva”, npr. sudije Ustavnog suda BiH čiji je predsjedavajući podpredsjednik jedne vladajuće partije!!

Odakle se to sve finansira? Drugim riječima:  Oklen pare?

Pa tako što BiH više od pola bruto godišnjeg proizvoda troši na administraciju (u drugim zemljama je to do deset posto). To znači da pola stanovnika koji nešto rade hrani sebe i državnu administraciju koja je druga polovica stanovništva – ona koja vlada. Na jednu zarađenu marku, svako ko nešto radi, proizvodi i privređuje u ovoj zemlji mora dati jednu marku za uhljeba koji (kao da se radi o sociopati ili u najmanju ruku osobi sa narcisističkim poremećajem ličnosti) pati od veličine i ne pokazuje nikakvu empatiju prema  građanima najsiromašnije zemlje u Evropi i šire.

Ako para nema, ako je privreda podbacila, ako je sve “presušilo”, onda će ova polovina koja vlada podići kredit da namiri svoje plate i zadužiti, tj. natovariti dug i akcize na akcize ovoj polovini koja, ko-biva, nešto i radi nastojeći da, ko-biva, nešto sebi i zaradi.

Da im je preostalo imalo samopoštovanja i dostojanstva, građani bi se obračunali sa ovim prenapuhanim parazitskim monstrumom koji decenijama živi na njihovoj grbači i koči svaki razvoj na ovim prostorima. Srušiti i uništiti ovakvu državu bi bio zapravo najpatriotskiji i najdržavotvorniji čin. Ali za to najugroženiji među nama nemaju više vremena jer starijima valja na vrijeme uhvatiti red ispred kontejnera, a mladima red za radnu vizu.

Ovo nije puka observacija. Ovo nije  konstatacija. Ovo je bila konstatacija prije deset-dvadeset godina. Ovo je podsjetnik. Važno je podsjetiti se da ultraglomazni monster-državni parazitski aparat jeste taj kamen oko vrata ovdašnjoj ekonomiji i ovdašnjem društvu, da ne ispadne da smo prevazišli taj problem, da u nekom drugom grmu leži zec nakon dvadeset godina. Jok! Ova gigadržava sa najviše ministara po glavi i džepu stanovnika na svijetu jeste skupa i disfunkcionalna, ali čak i da nije disfunkcionalna, da odlično funkcioniše i dalje bi bila preskupa i nepotrebna.

Možda bi najbolje poređenje bilo sa tzv. etažnim grijanjem. Ako zamislimo ovu državu kao manju prizemnu kuću od sedamdesetak kvadrata, državni aparat bi bio kotlovnica koja bi bila primjerenija visokoj peći ili krematoriju. To objašnjava činjenicu da su na vlasti zapekli toliki okorjeli profesionalni i polukriminalni političari, dok među građanima na jednoj strani imamo odliv, a na drugoj – pohovan mozak.