Dvoboj 2018.

Ovu izbornu godinu imaćemo priliku gledati borbu dvije bošnjačke desnice za vlast i prevlast; borbu “za narod” (čitaj: za vlast nad narodom); gledaćemo borbu za dušu, srce i um, a ponajviše za zanosno i zavodljivo biračko tijelo “bošnjačkog korpusa”.Radi se, da tako kažem, o liberalnoj desnici koju predstavlja Radončićev SBB, i o konzervativnoj desnici koju predstavlja Izetbegovićeva SDA. Bošnjaci će morati izabrati između ove dvije partije, ova dva lidera, ove dvije desnice, kako se čini. Drugim riječima: biraće između Pepsi i Koka Kole bošnjačkog nacionalizma – jedna je “originalna”, druga samo “blijeda kopija” (za neiskusnog poznavaoca političkog tržišta).

Svi znaju da, ako dođe na vlast, SBB prvo mora da se pobrine za “duboku državu”, tj. za sav onaj SDA kadar koji je uhljebljen u državnim institucijama u prethodnom periodu. Moraće da poradi na otpuštanju svih partijski uposlenih u javnim preduzećima koje je kontrolisao vrh SDA. To automatski znači i hiljade onih koji će grozničavo braniti svoje radno mjesto glasanjem za SDA (osim ako prelete “kod Fahra”, tj. ako ponude svoju lojalnost i glas na izborima SBB-u u zamjenu da ostanu na pozicijama).
Raja se trenutno primirila i nastoji da izvaga situaciju, da čita između redova, da vidi ko je zaista dovoljno jak da preuzme državu, a ko samo piskara, najavljuje, objavljuje, omalovažava i to. Činjenica je da SDA potresa velika kriza. Osipa se. Raspada. Razlog više za one koji znaju da nemaju kud iz ostataka SDA tvrđave – da zbiju redove i brane poziciju. Ako pokažu odlučnost i snagu (mada im “jedinstvo u kojem je snaga” – nije bila baš jača strana posljednjih mjeseci) bošnjačka sitna buržoazija i narod možda i ostanu uz svoju tradicionalnu konzervativnu desnicu. No ako to rasklimano i poljuljano političko carstvo do kraja opustoše odmetnici i profiteri – biće gusto. Neko će morati da popuni prazninu koja će nastati nakon kraha najvećeg partijskog kartela “u Bošnjaka”.
Možda svi pritrče i prigrle Radončića koji bi, valjda, nakon pobjede trebao poslati mnoge zatvor. No sumnjam da je Radončić dovoljno moćan da izvede tako nešto. Barem ne brzo i efektno. (U najboljem slučaju će ih pustiti da pobjegnu iz države, ako ćemo o nekakvim scenarijima.)
No ono interesantnije što bi se moglo dogoditi u ovdašnjem društvu jeste to da bi Bošnjaci ušli u novu eru jednog neoliberalnog nacionalizma. (Doduše malo kasno, ali poznato je da Bosna po svemu kasni i kaska.) Postali bi više onako – Evropski, buržujski  nacionalisti, simpatizeri autoritarnog kapitalizma Berluskonijevog tipa. Dogodio bi se jedan umjereniji ali daleko zavodljiviji i kohezivniji bošnjački nacionalizam, jedan desni centar koji bi bio pogubniji za liberalnu ljevicu i progresivne građane (koji se nisu previše identifikovali sa vjerskom i kulturnom tradicijom ili svojom pripadnošću “najbrojnijem konstitutivnom narodu”) nego što je trenutna konzervativna ili ultrakonzervativna kleronacionalistička SDA koja je svojom politikom prosto mobilizovala građanke i građane na lijevoj strani.
Tvrda ultrakonzervativna struja je dovela zvaničnu politiku SDA bliže onoj Hasanbegovićevoj u Hrvatskoj. Ona ide u otvoren sukob i obračun sa bilo kakvom ljevicom na prostorima BiH.
Bez obzira da li se radi o liberalnoj ili progresivnoj ljevici, SDA je odlučna u uništavanju svih tragova naprednih i liberalnih ideja ljevice, svih njenih simbola, istorije i spomenika u Sarajevu i drugim gradovima u kojima ima vlast i uticaj. Upravo kao i desnica u Hrvatskoj. Ta politika je duboko podijelila Bošnjake. Antagonizirala je liberalne i progresivne Bošnjake koji traže načina da po svaku cijenu oslabe i poraze takvu SDA.
Pokušaji reformisanja stranke iznutra nisu uspjeli. Stranka se profilirala u posljednje vrijeme kao ultrakonzervativna i mnogi su iz tog razloga, a ponajviše zbog korupcije i kriminala, istupili iz nje – jedni da zaustave, a drugi da nastave kriminalno ponašanje.
Ko je dovoljno moćan da zaustavi ultrakonzervativnu i u ovom trenutku destruktivnu i autodestruktivnu SDA?
Na drugoj strani imamo Fahrudina Radončića i SBB koji se sve više profilira neoliberalnom bošnjačkom retorikom. Otvoren je za dijalog, za biznis, za Evropu. Moguće je da pridobije svu onu liberalnu nacionalnu elitu, sve one Bošnjake koji sebe ne vide preveć konzervativnim erdoganovim “poturicama” (kako je Izetbegovićev SDA nastojao definisati Sarajevo i Bošnjake), sve one slobodarski nastrojene bošnjačke nacionaliste koji će u SBB-u pronaći svoj nacionalni ponos, nezavisnost, suverenitet, izrasti u jednu naprednu naciju Zapadnog Balkana i igrati važnu ulogu u “boljoj budućnosti”, u njegovoj stabilnosti i prosperitetu.
Zvuči predobro, u odnosu na dno kace na koju je SDA svojom ultrakonzervativnom  kleronacionalističkom politikom bacila Bošnjake. Zato se plašim da bi ova ideja, ako je dobro iskomunicirana u predizbornoj kampanji, mogla uticati na veliku promjenu, ideološku pravca “u Bošnjaka”. Ta promjena, to rođenje novog nacionalističkog monstruma bi promijenilo paradigmu, što bi opet značilo hitno iznalaženje novih metoda, novih argumenata na ljevici, jer bi se ovaj desni centar predstavljao kao progresivan i bio bi veoma nalik progresu, napretku (kao i Vučićeva partija u Srbiji), ali bi u svemu, pored toga što bi bio nacionalistički, bio i brutalno kapitalistički, izrabljivački, neoliberalan i u službi krupnog kapitala.
Možda je i vrijeme za tako nešto.
Možda je vrijeme da se kao društvo izvučemo iz srednjovjekovlja vjerske politike i policije i konačno započnemo savremenu frontalnu borbu protiv surovog eksploatatora koji je oslobođen i rasterećen lažnog vjerskog morala.
A možda ćemo i žaliti za dobrim starim konzervativcima.
Otkud znamo. Ostaje da se vidi.
U svakom slučaju jedno je sigurno, a to je (da se vratim na sam početak teksta) da se dvije najjače partije (ako ne u Federaciji, a ono zasigurno u Kantonu Sarajevo) ne moraju uopšte brinuti i baktati retorikom koja bi morala zadovoljiti i uključiti i kojekakve Srbe, Hrvate ili “Ostale”. Nemaju potrebe. Izborne jedinice su etnički očišćene, tako da su i retorike “pročišćene” i sve je mnogo jednostavnije u komunikaciji političkih ideja i programa.
Hoću da kažem da im je zadatak daleko lakši nego građanskim i ljevičarskim partijama. Zato i imaju najviše šansi za svoje pobjede koje su istovremeno i fatalni porazi  cjelokupnog bosanskohercegovačkog i zapadnobalkanskog društva.