Advertisements

Fosilna goriva i najnoviji savez

Ja ne znam kako ćemo mi svojoj djeci i unucima jednog dana objasniti kako smo i zašto smo bili mlakonje u vezi sprečavanja klimatskih promjena i zaustavljanja globalnog zatopljavanja u eri fosilnih goriva. Možda ćemo se vaditi na to da smo u ova davna, pradavna vremena još vjerovali da je zemlja ravna. Ne znam.

Znam da je “unas” i zabrana pušenja “nemoguća misija”, a kamoli fosilnih goriva. Kako ćemo ih sačuvati kataklizme kada smo preslabi da bilo šta promijenimo na ličnom planu.

Ali evo, čak i kada bi od narednog ponedjeljka uspješno globalno zabranili upotrebu fosilnih goriva i u narednih pedesetak godina izliječili čovječanstvo fizičke ovisnosti o njima (argumentirajući da je ovisnost ove generacije o fosilnim gorivima dovela u pitanje opstanak ljudske civilizacije, pa i cjelokupnog života na planeti), to podrazumijeva da bi čovječanstvo moralo nastaviti svoje postojanje u narednim milenijumima bez fosilnih goriva, ali posve svjesno profitabilnog izvora energije ispod površine zemlje koji ne smije koristiti niti jedna vlada, privatni biznis ili kriminalna organizacija na svijetu. Za takvu prohibiciju bi bila potrebna neka nova vrsta svjetskog policajca, globalne vlade i planetarne kontrole koja bi silom nametnula zakon, odluke, povelje i rezolucije koje bi najnaprednije vlade jednoglasno usvojile.

Pitanje je koliko dugo bi taj Svjetski poredak potrajao? Koliko dugo bi odolijevao korupciji? Koliko skup i koliko efikasan bi mogao biti? Ako se fašizam vratio na velika vrata i na sva zvona nakon sedamdesetak godina “Novog svjetskog poretka” utemeljenog na pobjedi nad tim istim fašizmom, koliko bi trebalo da se masovna potrošnja fosilnih goriva vrati na svjetsku scenu nakon zabrane koja bi počela ovog ponedjeljka?

I ne samo to, već kako izvesti toliku kontrolu? Vjerovatno satelitskim nadzorom i dronovima, moćnim softverima.

No to je samo jedna strana probema. Druga je: kako živjeti sa tim, tj. kako pobijediti mentalnu ovisnost i opsesiju, toliko iskušenje “crnog zlata” ispod zemlje koje samo čeka da neko prvi dođe do njega, da zanemari odluke i rezloucije, da se usprotivi njima. Čovječanstvo bi trebalo liječiti i od psihičke ovisnosti. Hoću da kažem da za jednu takvu zabranu koja bi trajala generacijama ne bi bio dovoljan tek jedan istorijski međunarodni sporazum ili pravna država. Bilo bi potrebno dublje i obimnije pristupiti problemu ovisnosti o fosilnim gorivima. Možda bi bile potrebne ekstremne mjere, kao npr. izbrisati kompletno sjećanje na period fosilnih goriva, sprovesti svojevrsni DAMNATIO MEMORIAE: potpuno brisanje svih arhivskih dokumenata, svih filmova, televizijskih snimaka iz jedne ere. Ako bi pak ostavili sve te dokumente da svjedoče, da nas opominju na naš opasan put samouništenja, onda bi uz sve te snimke i dokumentaciju bila potrebna i dodatna, nadasve ideološka, interpretacija “neslavne prošlosti”. Bila bi potrebna jedna nova dogma, novi mit, skoro pa “najnoviji zavjet” Abrahamovog monoteizma.

Zabrana loženja i korištenja fosilnih goriva bi morala ući u Svete knjige. Monoteizam bi ih morao tretirati kao jedan običan porok, kao “haram”, kao veliko zlo, zabranjeno voće. U svetim knjigama nema ni heroina, ni kokaina, ni metamfetamina, ni kreka, niti jedne sintetičke ili teške droge, što ne znači da svete knjige tolerišu ili odobravaju njihovo korištenje, već znači da bi čovječanstvo možda trebalo apgrejdovati svoj kredo, barem ovaj monoteistički dio, nekakvim konsenzusom na nekom velikom vaseljenskom, ekumenskom, monoteističkom samitu, kako li već. Druga je mogućnost da na oblaku gasolinske eksplozije dođe neki novi vjerovjesnik koji bi dopunio, apdejtovao, apgrejdovao, ažurirao svete knjige i, naravno, zaplatio glavom zbog toga, i to, po običaju, od strane najkonzervativnijih tradicionalista, najfanatičnijih vjernika koji su alergični na “novotarije”, ali nisu na pametne telefone i suburbane.

No, lične sujete na stranu, najpraktičnije pitanje milenijuma je: kako drugačije interpretirati i objasniti opasnost koju donosi “crna krv iskonske zmije iz podzemlja koja bljuje vatru”? Kako drugačije s punim pravom demonizirati fatalnu omađijanost i zavedenost profitom do tačke uništenja svega na planeti ako ne ažuriranjem proročanstava svetih knjiga? Kako širokim masama zabraniti upotrebu i ovisnost, pa čak osuditi ratove koji se vode zbog prokletstva “zmijine/zmajeve  crne krvi”.

Mi moramo tu “zmiju”, tog “zmaja”, ta fosilizirana tijela gmazova, reptila, dinosaura iz doba Krede, tu neman, aždaju koja je došla iz dubina podzemlja i oživjela na površini zemlje u zadnjih par stotina godina ljudske civilizacije – “baciti u ognjeno jezero” i to barem na “hiljadu godina”. To je hitni zadatak čovječanstva, ako želi nastaviti živjeti na ovoj planeti (do “Sudnjeg dana”).

Eto nekog cilja, smisla, motiva i misije u praznom konzumerskom svijetu. Eto džihada i krstaškog pohoda protiv zla i đavola. Saudijci i teksašani bi trebali prvi povesti tu borbu, ako su toliki vjernici i vjerski fundamentalisti. A možda vjeruju da je to sve dio božanskog plana i da je upravo to samouništenje – čin vjere u Sudnji dan koji je već u toku. Ko će ga znati.

Advertisements
%d bloggers like this: