SDA se svakim svojim potezom uvaljuje sve dublje dokazujući sama upravo ono što tvrdi da joj drugi spočitavaju. Evo uzmimo primjer poplava:
Umjesto da šutnjom sakrije korupciju u civilnoj zaštiti, SDA je pokušala oportunističko-populistički iskoristiti poplave tvrdeći da ih je nova kantonalna vlast “prespavala”. Uložili su vrlo malo energije poslavši kasno naveče jedan email na skupštinsku mailing listu sa molbom da se napravi hitna sjednica skupštine (iako je vlada već sazivala hitnu sjednicu vlade), da bi sutradan kapitalizirala s tom “inicijativom” na odanim medijima.
No tako je samo razbudila javnost otvorivši svima oči u vezi nestalih namjenskih sredstava. Drugim riječima: ne samo da je pomogla pokrenuti ozbiljnu istragu u vezi korupcije federalne i kantonalne uprave civilne zaštite koju vode njeni kadrovi, već će i opštinski SDA načelnici, od Centra do Ilidže, morati u narednom periodu javnosti i medijima predočiti račune opštinskih Službi civilne zaštite kako bi svi imali priliku vidjeti kuda su otišli novci namijenjeni za održavanje korita rijeka i zaštitu od poplava.
Druga stvar koju SDA radi u atmosferi i dalje neizvjesnog epiloga priče o CIK-ovoj nepravednoj, nezakonitoj i neustavnoj odluci da ignoriše popis iz 1991, jeste pritisak na novu vlast u Kantonu Sarajevo putem masovnih akcija prikupljanja potpisa radnika raznih javnih preduzeća i institucija.
Tim potpisima radnici izražavaju nezadovoljstvo odlukama Skupštine Kantona Sarajevo o neprihvatanju izvještaja za 2017. u nastojanju da sačuvaju partijsku upravu na pozicijama. Ako pogledate te spiskove, vidjećete da su oni svojevrsni dokaz i potvrda etničkog čišćenja u Sarajevu. Naime, ako se već i SDP, i NS, i DF, i SDA pozivaju na popis iz 1991. u kontekstu izbornog zakona; ako SDA (s pravom) kritikuje etnički sastav vlade Kantona koji nije ispoštovao ustavom preciziran omjer iz 1991, onda bi, u duhu Ustava i Aneksa 7, bilo posve logično i ustavno da prije svega javna preduzeća i ustanove Kantona, glavnog grada BiH, provode politiku zapošljavanja koja će poštovati i odražavati etnički sastav uposlenika u omjeru prema popisu iz 1991. (ako već privatna preduzeća ne moraju), a ne da postanu jednopartijski ratni plijen, bastioni jednopartijskog klijentelizma, generatori glasova, a sada i instrumenti ultimatuma i pritisaka autoritarne SDA centrale na parlamentarnu demokratiju u Kantonu Sarajevo.
Multietničko Sarajevo
Zanimljivost: Na zadnjoj sjednici, nastavku konstituirajuće sjednice, Kantonalna Skupština nije bila u stanju “nafatati” još jednog Srbina za Dom naroda Federacije iz jednostavnog razloga što ih nema. Troje Srba je ‘ladno moglo ući u Dom naroda Federacije, ali jok! Idu samo dvoje (iz SDA i iz SDP) jer je parlament Kantona Sarajevo, glavnog (multietničkog) grada BiH – u deficitu sa Srbima.
Ne mora se previše karikirati niti biti prevelik cinik pa reći: ni tri Srbina ne možeš naći u Sarajevu!
To je porazno za multietničko Sarajevo koje, izgleda, postoji još samo na tom popisu iz 91. na koji se svi pozivaju.
O kakvom mi Ustavu pričamo i Aneksu 7, i reintegraciji, i popisu iz 1991, ako ni dan-danas ne raspolažemo nikakvim zvaničnim politikama i planovima koji će gradu vratiti predratni kosmopolitski karakter? Barem da pri zapošljavanju u kantonalna preduzeća i institucije postoji neka zvanična politika, neka “afirmativna akcija”, ako već nemamo zvaničnu kulturnu politiku dostojnu jedne kosmopolitske metropole, glavnog grada jedne multietničke i multikulturalne države, jednog pluralnog društva, da ne govorim o ustavnim obavezama politike mira i pomirenja, reintegracije i Aneksa 7.
Red bi bio da nova progresivna vlast poradi konačno na tome. Ne “na svoju ruku” već u duhu i po slovu Ustava, propisanih ustavnih obaveza, tim više što su se prethodnih decenija nosioci vlasti ponašali nekad manje, ali posljednjih godina sve više, protuustavno u ovom smislu.
Provjerite spiskove radnika preduzeća i institucija koji su javno objavljeni u SDA hajci na novu parlamentarnu većinu Kantona Sarajevo i uvjerite se koliko je Srba i Hrvata i Ostalih zaposleno u njima. I ne samo to. Mnoge, vjerujem, živo interesuje koliko predratnih sarajlija ima na tim spiskovima, kada smo već kod Aneksa 7 i omjera iz popisa 91.
Ne radi se samo o etničkom čišćenju već i o kulturološkom. Radi se o svojevrsnom egzodusu predratnih sarajlija iz Sarajeva, iz sarajevskih javnih preduzeća, iz sarajevskih javnih institucija, iz javnog života. Radi se o nečemu što godinama slušam, o čemu “Ono Sarajevo” godinama trubi i bruji: radi se o tihom i sistemskom progonu karakteristične urbane kulture, životnog stila, tj. ciljane populacije koja je njegov nosioc, i to sve u aranžmanu jedne autoritarne, visoko korumpirane folk partije čija je gotovo kolinizatorska okupatorska politika imala devastirajući rezultat po Sarajevo i sarajlije u posljednje dvije decenije.
Možda ih osjećaj vara, ali je definitivno prisutan, no nije tajna da se mnoge tzv. “stare sarajlije”, “predratne sarajlije”, “ondašnje sarajlije” ne osjećaju baš rado viđenim na ulicama svog grada.
Progon sa radnih mjesta iz javnih preduzeća i institucija i njihovo popunjavanje jednopartijskim kadrovima i lojalistima najveće narodnjačke konzervativne partije u državi ne ide u prilog tome da se radi tek o umišljenoj teoriji zavjere.
