Parada patriotskog ponosa

Kao istoričar umjetnosti naučio sam da je pri analizi svakog djela najvažnije prvo izjaviti ono što je očigledno: dimenzije, tehniku, format, kompoziciju, itd. Kada se analizira jedno društvo, jedna sredina, važno je izjaviti ono što svi podrazumijevaju, što uzimaju zdravo za gotovo. Jer upravo zato što se nešto podrazumijeva imamo pojavu da se o tome najmanje i govori. Svi smatraju da je nepotrebno izjavljivati ono što je “svima, valjda, jasno” i što “svaka budala zna”.

Upravo na tom neizrečenom se često i temelji sva realnost koju živimo, promišljamo i o kojoj svakodnevno pričamo.

Ne radi se o “kolektivnom nesvjesnom”. Kolektiv je itekako svjestan elementarnih premisa, tj. pretpostavki na kojima počiva, ali ih upravo zbog toga ih i ne propituje, već ih samo potvrđuje i utvrđuje novim zaključcima koji proizilaze iz njih. I to je zatvoren krug.

Jedna od glavnih pretpostavki je da su svi članovi društva svjesni “o čemu se radi” u društvu (“Zna se”, “Narod zna”, itd.) Naučeni smo se rodili. “Mi znamo najbolje”.

Svi raspolažemo “jedinom istinom”, i polazimo od nje kao od temeljne teze, premise/pretpostavke čitavog društva na koju “nadograđujemo” i izvlačimo zaključke. Izoliramo se i zatvaramo u svoju istinu, svoje pretpostavke i propozicije kao u samicu koja samo potvrđuje naše zaključke, sud i predrasude. Ona je naše kolektivno: “ogledalce, ogledalce” u kojemu  razvijamo i svoj samopravični “narcisonalizam”.

A šta ako je premisa, pretpostavka netačna, ako je pogrešno postavljena?

Zašto ih ne preispitujemo? Zašto im gledamo kroz prste?

Premise tipa: svi su Srbi…, ili svi su Hrvati…, ili svi su Bošnjaci…, itd. su one od kojih polazimo pri svakodnevnom promišljanju. Znajući da iz loše postavljenih premisa/pretpostavki neminovno izvlačimo loše zaključke posve smo svjesni da tako ne možemo niaprijed, čak i ako raspolažemo briljantnim individualnim umovima. No naš izbor je da “vjerujemo u te premise dok se ne dokažu tačnim”.  No realnost je ta da smo kao društvo zapeli i ne mičemo naprijed iz prostog razloga zato što se temeljimo na pogrešnim premisama, na pogrešnim pretpostavkama, tako da bez obzira koliko logično, racionalno, pa čak i moralno razmišljali i sudili, naši zaključci bivaju pogrešni, kao i naš sud, upravo zbog loše postavljenih premisa, propozicija, pretpostavki od kojih polazimo i na osnovu kojih djelujemo.

To se zove paradigma. Paradigma je skup elementarnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo u cilju shvatanja stvarnosti i pojava u njoj.

Da bi promijenili rezultate, da bi se pomakli s mjesta, da bi krenuli naprijed, mi moramo promijeniti paradigmu. Mi moramo promijeniti temeljne, elementarne pretpostavke koje nas odvode u pogrešan sud, koje proizvode naše predrasude, a koje su nam predstavljene dogmatski i deterministički kao “vječne i nepromijenjive” istine.

Da bi ih promijenili, moramo ih prvo sebi predočiti, a da bi ih sebi predočili moramo ih glasno reći, izjaviti, objaviti, javno.

Duplo dno dna i promjena paradigme

Sva naša svakodnevnica je produkt neizrečenog kojeg smo posve svjesni, o kojem razmišljamo kako razmišljamo, govorimo kako govorimo, zbog kojeg djelujemo kako djelujemo. No često to “neizrečeno” koje čuvamo u vlažnom i tamnom podrumu naše svijesti postane “nezamislivo” za servirati na stolu u dnevnoj sobi, u javnom prostoru.

Zato je teško promijeniti paradigmu: zato što teško bolesno društvo ne dozvoljava ne samo da se negiraju, da se proispituju, već da se uopšte javno iznesu propozicije, premise, pretpostavke na kojima temelji sebe, svoj sud i svoje predrasude. Društvo se plaši da će samo njihovo iznošenje u javnost pokrenuti i njihovo proispitivanje. Društvo tako djeluje kao nekakvo “tajno društvo”, sa skrivenim i zadnjim namjerama i “duplim dnom”. To je taj bipolarni poremećaj društva, kriza identiteta. Takvo društvo štiti svoje propozicije, svoje pretpostavke kako bi sačuvalo kulu od karata od urušavanja, zabranjujući, osuđujući i odbijajući i samu pomisao da bi moglo biti u krivu.

Pošto bi čitava konstrukcija kolektivnog “lika i djela” mogla biti zapravo na staklenim nogama, onda je, logično, najvažnije zaštititi te staklene noge, tako da je društvo najdefanzivnije i najopasnije onda kada se radi o preispitivanju osnovnih pretpostavki na kojima bazira i iz kojih generira sve svoje sudove, odluke i zaključke koje smatra svojim identitetom.

Ta društvena paradigma, ona je Bastilja. Ona je tamnica slobodnog uma društva i temelji se na krivim i “ad hoc” pretpostavkama. U tu Bastilju paradigme zaključavamo okovane sve one slobodne umove koji su se pobunili protiv pogrešnih premisa, suda i predrasuda.

Istinska društvena revolucija nije državni udar, već rušenje pretpostavki, a s njima i  suda i predrasuda bez čega nema promjene društvene paradigme.

Kao društveno-angažovani umjetnik ja pokušavam izmamiti te “temeljne istine”, premise, propozicije, pretpostavke koje se kriju u temeljima društva i društvene stvarnosti na vidjelo dana, u javni prostor, kako bi o njima razgovarali, kako bi se s njima suočili.

Jedna od temeljnih pretpostavki u koju je današnje bosanskohercegovačko društvo počelo sumnjati je ta da je pomirenje moguće, da je moguća reintegracija društva.

Bosanska paradigma je u tom slučaju potpuno promijenjena: od Bosne koja je bila paradigmom zajedničkog života i jezgrom regije u srcu Jugoslavije (tzv. Jugoslavija u malom) – ona je pretvorena u svoju suprotnost, u svojevrsnu “potvrdu” i “dokaz” da se “ne može zajedno”. Pretvorena je u paradigmu etničke i vjerske podijeljenosti u kojoj je zabranjeno i pomisliti, a kamoli pomenuti koncepte i kategorije kao što su “bratstvo”, “bratski narodi”, “bratoubilački rat”.

No ono što je interesantno, a što potvrđuje postojanje BiHpolarnog poremećaja današnjeg društva jeste to da su nakon uspješne konzervativne revolucije i epidemije reakcionarizma u regiji, nakon što su i sami “pogurali” novi narativ do ekstrema, nakon što su sami postavili nove pretpostavke kao temelje “vječnih i iskonskih” podijela, zavade, mržnje, nepremostivih i neprevaziđenih različitosti, ti isti “agenti” nove Bosanske paradigme (podjeljenosti) su se prepali onoga što su u svom delirijumu negacije prethodne Bosanske paradigme (zajedništva) učinili.

Malo ih je “prenijelo” u tom procesu “prekucavanja” svega prethodnog i sada se plaše sami sebi priznati ono što su do sada (uinat) drugima tvrdili i govorili. Plaše se izreći

Nezamislivo i nezirecivo

Možda sam stekao pogrešan utisak, možda se varam, ali sudeći po žestokim raspravama ovih (a i svih prethodnih) dana, pa i godina, nameće mi se jedan (meni porazan) zaključak, a to je da jedan veliki broj Bošnjaka zapravo uopšte ne želi živjeti zajedno sa Srbima i Hrvatima.

Ovdje mislim na one Bošnjake koji su jasnog određenja da ne žele reintegraciju predratnog bosanskohercegovačkog društva, da ne žele život u zajednici naroda, i to ne samo u glavnom gradu države, u Kantonu Sarajevo, ne samo u kantonima u kojima su Bošnjaci većina, već u čitavoj BiH.

To su mi u mnogim, dobro zadokumentovanim komentarima i porukama, opetovano i jasno dali do znanja mnogi koji su se obrušili na sve političke i građanske ideje i vrijednosti koje, kao i mnogi drugi u BiH, promovišem javno već dugi niz godina (reintegracija, pomirenje, međusobna ljubav, bratstvo, jedinstvo naroda i građana, antiratna i antifašistička retorika…), a koje oni grubo odbacuju, pa čak i zabranjuju progresivnim građankama i građanima i to uz prijetnje.

Odavno dobijam poruke začinjene psovkama. Postale su učestalije u toku i odmah nakon izbora, a jedna takva mi je upućena nedavno zarad “mog multietničkog Sarajeva po omjeru iz popisa 1991” (kao da su multikulturalna, multietnička, multikonfesonalna, kosmopolitska BiH i njen glavni grad Sarajevo moja invencija, plod moje mašte, moj neki narativ, a ne istorijska činjenica, ustavna kategorija i politički imperativ za sve miroljubive, slobodoljubive, otvorene i napredne građanke i građane BiH od rata pa naovamo).

Domoljublje: državoljublje ili društvoljublje?

U prošlom mandatu Peđa Kojović je bio “dežurni četnik” u Skupštini Kantona Sarajevo zarad sličnih ideala, zarad multietničnosti, kosmopolitskog duha i sadržaja Sarajeva kao glavnog grada BiH i evropske, hajmo reći, metropole. Sada sam, izgleda, ja preuzeo taj epitet. I, naravno, uz to ide neizostavno portretisanje crnilom od strane šarmantnih lokalnih kriptofašista u kleptonacionalističkim medijima. Obavezno slijedi stavljanje na listu “neželjenih”, u društvo Neleta, Kusturice i drugih, što je posve očekivano, jer ideolozi etničke čistote mišljenja imaju rezervisano mjesto u tom krugu pakla za sve svoje neistomišljenike, tzv. “izdajnike i neprijatelje Bosne i Hercegovine”.

Sve bi to imalo određenog smisla i opravdanja da ja nisam proklinjan zbog vrijednosti i ideje onakvog Sarajeva koje je zapravo ustavna kategorija i obaveza svih naroda i građana (uključujući i “najbrojniji narod” BiH), svih BH stranaka i dužnosnika (uključujući i SDA).

Sa moje tačke gledišta kao i sa stanovišta samog Ustava BiH, upravo oni koji ne žele kosmopolitsko Sarajevo i kosmopolitsku BiH, zbog njihovih ekstremnih stavova, negacija slobode i jednakosti, nedostatka solidarnosti, integracije i pomirenja sa sugrađanima drugih nacionalnosti, oni su neprijatelji Dejtonskog ustavnog poretka, neprijatelji države (kojoj smo kao izabrani i imenovani dužnosnici položili svečanu zakletvu), a naročito neprijatelji bosanskohercegovačkog društva koje smo po Ustavu i Aneksu 7 dužni reintegrisati i vratiti u stanje prema popisu iz 1991. Oni, a ne ja.

Ništa što ja tvrdim i na čemu insistiram nije zabranjeno i neustavno, već upravo suprotno: poželjno i ustavom obavezno.

Sve mi se čini kao da u svojim ostrašćenim nacionalističkim istupima protiv mene i meni sličnih, protiv političkih stavova i uvjerenja koje imamo i dijelimo kao skupštinski poslanici progresivnih kosmopolita Sarajeva, ti netolerantni i isključivi etnonacionalisti koji insistiraju na jednonacionalnosti BH gradova, pa i Sarajeva kao glavnog grada BiH, prelaze preko činjenice na kojoj sami insistiraju, a to je da oni nisu glasali za nas i da mi politički i ideološki ne predstavljamo njih, njihovo mišljenje, njihov narod, vjeru, uvjerenje, identitet, političku koaliciju, već neke posve druge građane Sarajeva koje oni odavno niti vide, niti uviđaju, niti poštuju, a kako se čini – niti žele u Sarajevu.

Stoga bi i oni i njihovi mediji trebali prestati uzimati sebi ulogu nekakvog “demokratskog korektiva” iz “baze”, jer oni uopšte nisu moja baza. Oni imaju svoje poslanike u skupštinama i njima mogu dosađivati, govoriti, predlagati, nalagati šta da mi kažu na sjednicama. Mi smo na različitim stranama, što je u demokratiji i demokratskom dijalogu posve normalno, pa čak i poželjno, s tim da se taj dijalog treba odvijati u parlamentu, a ne van njega gdje raznorazne “sive eminencije” love u mutnom kreirajući opskurne realnosti, “crne parlamente”, linčeve i sudove javnosti.

Moja misija od početka jeste dovesti “ulicu” u parlament, tj. akutne i hronične probleme društva, učiniti da se u parlamentu ozbiljno i otvoreno priča o onome o čemu ljudi u strahu šapuću na ulici, da se parlamentarci aktivno bave tim problemima, a ne svojim paušalima, platama, političkim karijerama i privatnim biznisom prepuštajući društvu da samo riješi svoje “probleme” nepisanim zakonima jačeg ili “partijskim intervencijama” protiv slobodoumnih privatnih građana, neistomišljenika. Naš je zadatak briga o društvu, a ne o sebi.

Društvo je, po mom mišljenju – zapušteno. Mnogo više nego infrastruktura na kojoj insistiramo, a infrastruktura je, složićemo se, u katastrofalnom stanju.

Kao poslanik ja ništa ne tvrdim, ja iznosim i prenosim mišljenje moje baze. To mišljenje vjerovatno jeste manjinsko, ali tim više zaslužuje svoje mjesto u parlamentu. Biti manjinom ne smije značiti stigmu, obespravljenost, marginaliziranost. Manjina nije “rupa” u štofu društva, pa da je potrebna nekakva posebna državna “zakrpa” koja će tu manjinu “utopiti” u ostatak društva. Manjina je sastavni dio dezena društva i društvo to mora priznati i prepoznati je onakvom kakva ona jeste i kakva želi biti: slobodna, jednaka i nepatronizirana od većine.

Najmanja manjina “unas” je individua. Individua je istovremeno i najbrojnija manjina. To je manjina koju nacionalno homogenizirano društvo po svaku cijenu nastoji pokoriti i asimilirati.

Pošto razni, sada već i agresivni etnonacionalistički “čopori” uopšte ne priznaju ovu “pojedinsku manjinu”, oni zapravo negiraju i odbacuju sve individue koje se ne konformišu “folklornoj hegemoniji” kao “škart”, kao “grešku istorije”, kao “izuzetak iz pravila” etnokratije i ni iz daleka ne mogu naslutiti, a kamoli prihvatiti i uvažiti činjenicu da ja, uz mnoge druge kolegice i kolege u skupštinskim klupama, odgovaram upravo tim “drugim i drugačijim” Bosancima i Hercegovcima, građankama i građanima svijeta koje smatramo istinskom paradigmom BiH, ugaonim kamenom bosanskohercegovačkog građanskog društva, kamenom koji su zidari bosanskohercegovačkog folklornog društva, kartelskog konglomerata rodovskih i plemenskih zajednica odbacili u “zvaničnim verzijama” (čitaj: lokalnom folkloru) istorije Bosne i Hercegovine.

Mnogi od najgnjevnijih reakcionarista zaboravljaju primijetiti da se čak i “najbošnjačkiji” patrioti pozivaju na isti omjer iz istog popisa 1991. kada se radi o izbornom zakonu i CIK-ovim odlukama i zbilja sam, pored zabrinutosti, zadivljen tolikom zadojenošću i podvojenošću.

Referendum

Ne vjerujem da postoji bolja i masovnija anketa od one koja se dogodila proteklih par mjeseci u koprodukciji pojedinih stranačkih biltena i medija, a koja je potvrdila i utvrdila duboko antibosanske, antimodernističke, antiprosvjetiteljske, antidemokratske, antigrađanske, anti-antifašističke, antidejtonske stavove i raspoloženje onih koji ponajviše govore o patriotizmu.

Dodik, kako se priča, plaši Bošnjake referendumom protiv BiH. Bošnjaci se rado odazivaju tom strahu. Ali ono što se u međuvremenu desilo u odnosu Bošnjaka prema trenutnoj državi prolazi ispod radara političara koji uspavljuju i zavaravaju sebe i ostale monotonom mantrom o državi. Oni nisu svjesni da “zbijanjem redova”, homogeniziranjem i konsolidiranjem Bošnjačkog nacionalnog korupsa u jedan politički blok samo doprinose konačnoj dezintegraciji bosanskohercegovačkog društva (koje su propustili reintegrisati u građansko), a time i raspadu BiH koja, u odsustvu integrisanog društva, ostaje bez ikakvog “vezivnog tkiva” (pogotovo ako se taj proces dešava kao politički proces, a ne prirodni).

Dodiku ne treba referendum u RS-u. Dovoljno je napraviti ga među ozlojeđenim Bošnjacima danas. Bojim se da bi ovog puta rezultat iznenadio mnoge jer i sam sam neprijatno iznenađen saznanjem koliki je broj onih Bošnjaka koji ne žele niti zajednički život, ni brak, ni društvo, a ni državu sa Srbima i Hrvatima. Nevjerovatan broj Bošnjaka danas ne prihvata, ne priznaje i otvoreno se izjašnjava protiv tzv. “Dejtonske BiH”, tj. protiv trenutnog ustavnog uređenja koje smo svi, barem u ovom trenutku, dužni poštovati.

Možda je to efekt internetske slobode i cyberekstremizma, možda ne odražava istinski stav koji bi ti ljudi zauzeli u slučaju zvaničnog izjašnjavanja na referendumu, ali ja ne vidim da je takvo raspoloženje išta manje opasno po ustavni poredak od onog koje eksploatišu političke elite u RS-u. No, za razliku od raspoloženja u RS-u, niko u “političkom Sarajevu” ne priča o antidejtonskom antibosanskohercegovačkom trendu među Bošnjacima. Niko ne upozorava na njega. Niko ne kani spriječiti ga da se širi. Jednostavno, na ulici preovladava mišljenje, ili uvjerenje, ili konačni zaključak da zajednički život u zajedničkoj državi nije moguć, niti će ikada biti. Ne znam da li se radi o fatalizmu i ne znam da li je to proizvedeno, odakle i u koju svrhu, ali mi nešto govori da je taj sentiment “uvezen” u Sarajevo odnekud. Sarajevo koje ja znam, ono malo raje što je preostalo, ponaša se kao žaba u vreloj vodi koja se polako zagrijava do stepena dok ne bude skuhana da prihvati “realnost” nemogućnosti zajedničkog života nakon tridesetak godina šatro “pokušavanja”.

Ne znam ko tu proizvodi koga: ko je kokoš a ko jaje, da li mase slijede lidere, ili lideri populistički ugađaju masama, ali mislim da je samo pitanje vremena kada će određeni populisti i politički oportunisti u “političkom Sarajevu” otvoreno, programski i zvanično zajahati taj antidejtonski sentiment, taj fatalizam i potpuni gubitak vjere u zajedničko društvo, a tim i u zajedničku državu. Oni se sada batrgaju koristeći argumente države, patriotizma, ali najslabija tačka, “Ahilova peta” im je razoreno i posve dezintegrisano društvo po kojemu dodatno gaze, gazeći po naprednim snagama koji insistiraju na društvu, na integrisanom društvu. To važi i za desnicu i za ljevicu u Sarajevu.

BiHpolarni poremećaj antidejtonsko-probosanskog patriotizma

Ja znam da će me kritičari i sa desne i sa lijeve strane zasuti drvljem i kamenjem, ali, ako malo odzumiramo, Dejtonski ustav u principu ne odstupa previše od sovjetskog “nacionalnog ključa” koji su i Komunisti koristili u Jugoslaviji. Prostim riječima: ono što je ZAVNOBiH poetski definisao kao “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska i muslimanska” neki “harvardovac” je razradio u formi “Dejtonskog softvera” ili operativnog programa, kakoliveć.

Ne vidim prevelik razlog ni za desnicu, a ni za ljevicu da u potpunosti negiraju i ideološki odbacuju Ustav (koji naravno da se može i treba dorađivati i poboljšavati jer je i koncipiran tako da se unapređuje i dorađuje samo kada ga ne bi interpretirali segregacijski već integracijski) kao što ne vidim smisao u insistiranju na građanskoj državi i na principu “jedan čovjek – jedan glas” i to od onih koji se diče činjenicom da su oružjem odgovorili na pokušaj uvođenja tog istog principa od strane političkih lidera i partija “najbrojnijeg naroda” bivše države.

Pa evo, sam Zakon o osnovnom obrazovanju u glavnom gradu najbolje govori o košmarnoj i duploj viziji države. Službeno i zakonski tretirati punopravne građane i pripadnike konstitutivnih naroda kao manjinu u glavnom gradu države ne samo da nije ustavno, ne samo da nije u duhu kosmopolitizma, niti u duhu Bosne i Hercegovine, već nije trebalo uopšte dozvoliti da se dogodi. To je najnepatriotskiji čin u posljeratnoj istoriji BiH, ali “patriote” vojne demokratije i koalicije “političkog Sarajeva” u njemu ne vide ništa sporno, već militantno paradiraju ruku pod ruku  marširajući kroz folklornu kaljužu po preostalim baricama civilnog/građanskog društva u sopstvenu kontradikciju i masovno klizište.