Politika sentimentalnih vrijednosti i vrijednost sentimenta u politici.

Može se reći da za određen broj građana Bosne i Hercegovine država ima samo i jedino sentimentalnu vrijednost.

Naime, ako izuzmemo oligarhiju i klijente (sve one koje je vladajuća elita zaposlila u državnom sektoru ili putem tendera priključila na javnu potrošnju), “običan narod” nema skoro ništa od države. Država je ukras, sjećanje u vitrini, muzej.

Veterani državu doživljavaju kao ratni trofej: nešto što vole i čuvaju iako je van funkcije, tj. samo visi na zidu, dok oligarsi državu odavno tretiraju kao svoj ratni plijen. Razvili su se iz ratnih i poratnih profitera i švercera i za njih država nema samo i jedino sentimentalnu vrijednost. Za njih država odavno ima materijalnu vrijednost.

Međutim, oni ne dijele tu vrijednost sa “običnim narodom”. Oni tu vrijednost zadržavaju isključivo za sebe, tj. za krug onih koji uspiju putem izbora da se domognu određene političke moći.

Svi koji uđu u taj krug međusobno dijele materijalnu vrijednost države dok sa “običnim narodom” dijele samo i jedino sentimentalnu vrijednost države.

Svaki put kada se obraćaju svojoj bazi, svom biračkom tijelu, ili kada se obraćaju drugim liderima, drugim strankama, sva ta komunikacija je prilično sentimentalna.

“Razsentimentisališe ti li se sentimentaliteti?”

Sentimentalnost je pojačana osjetljivost, pojačana osjećajnost. Sentimentalnost je kada se ljudi lako uzbude, lako uvrijede, kada su preranjivi, emotivni, bolećivi, tugaljivi, kada subjektivnost lako trijumfuje nad objektivnim.

Ima nas mnogo koji smo sentimentalni u svom odnosu prema državi, prema svojoj zemlji, do te mjere da i država i zemlja (zavičaj) poprimaju samo i jedino sentimentalnu vrijednost za nas.

Malo ko od nas u njoj vidi neku materijalnu vrijednost, nekakav potencijal da bi uložio svoj novac, svoju ušteđevinu, svoje znanje, trud, svoj život.

“Ne isplati se!”, vele.

Previše je “reketara”.

Zato malo ko ozbiljno planira da obrađuje zemlju. Mnogo ih napušta zavičaj, prodaje nekretnine da izvuče bilo kakvu materijalnu vrijednost, a ostatak zemlje prepušta oligarsima da oni rasprodaju i unovče prirodne resurse.

Sentimentalna politika prošlosti i sjećanja je pretvorila zavičaje i zemlju u pustoš, u neko “nekada” i neko “nikada”, tj. u ovo “sada” kojim raspolažemo, a na kojem se “ne isplati” ulagati i graditi jer se radi o “klizištu” koje je prenatopljeno sentimentima.

Zapravo tako stvari vide i tako razmišljaju oni koji nisu “uvezani” (ni  “sentimentalno”, a ni interesom) sa političkom elitom. Potrebno je poznavati taj senzibilitet i taj sentiment koji preovladava u politici. Potrebno je uhvatiti taj ritam, taj ključ, tu harmoniju.

Naime, politički lideri se neprestano osvrću (ne gledaju previše naprijed) u komunikaciji sa “svojim narodom” ili svojom “bazom” (ne mogu reći “sa javnošću” jer bi to podrazumijevalo postojanje integrisanog građanskog društva i jedne javnosti).

Hoću reči da vjerovatno odlično planiraju svoje poslovne poteze, investicije, dionice, ali čim dođu u dodir sa bazom, sa dedama, nanama, borcima, radnicima, raznim ugroženim grupama, sažale se valjda na svoje biračko tijelo i njihovu katastrofalnu situaciju pa im proradi taj “senti-mentalitet”. Raznježe se, rastope, sevdah ih obije pa se počnu zaklinjati na vjernost, vječnu ljubav, počnu o obrazu, o državi, o još koječemu; svemu onom što izaziva jake i tugaljive, samosažaljive emocije. I svi se kolektivno bace u teški karasevdah prošlosti.  

Politika “unas” ima sentimentalnu vrijednost jer je bazirana na sentimentima, a ne na razumu.

Tako i bosanskohercegovačke šume, brda, rijeke, potoci za “široke narodne mase” imaju samo sentimentalnu vrijednost, jer “široke narodne mase” od njih nemaju praktično ništa.

Eksploatacija šuma, brda, kamena, šljunka, rijeka i potoka, niti putem poreza, koncesija, a niti bilo kakvim drugim državnim planom i u kakvom smislu i na bilo kakav način ne doprinosi blagostanju građana, građana koji su (hajde da ponovo ustvrdimo) po nekakvom “društvenom ugovoru” valjda i nekakvi indirektni ili barem simbolični “suvlasnici” svega u državi.

Hologramska projekcija

Za njih postoji drugi narativ što se brda, planina, šuma, rijeka i potoka tiče, a on se bazira na sentimentalnoj vrijednosti pomenutog. Sva sentimentalna vrijednost je sadržana u ideologiji “krvi i tla” koja rezonira emocijama.

“To sve što vidimo – to je naša domovina, našom krvlju natopljena. Njene drevne granice su našom krvlju iscrtane odvajkada, od iskona pa sve do sudnjeg dana. Naša je starina, naša je planina,” itd…

Za to vrijeme oligarsi iza te sentimentalne razglednice Bosne i Hercegovine eksploatišu svu njenu materijalnu vrijednost, do te mjere da sve pršti: prodaje se strancima, daje stranačkim ortacima u “besplatne” koncesije, reže se, struže, melje, cjevari…

Od te svekolike aktivnosti “običan narod” nema velike koristi jer zarada ide u džepove privatnika i ortaka na političkim pozicijama.

“Obični narod”, njegove emocije, njegov “senti-mentalitet” služi kao baterija, kao svojevrsno napajanje hologramske projekcije idealizirane zemlje i zavičaja iz sve snage trudeći se da ni sam ne vidi pravu sliku smeća i eksploatacije, a kamoli da je pokaže ostatku svijeta.

Taj “sentimentalni ekran” koji štiti istinu da bude razotkrivena, njegova zasićenost emotivnom agdom, idealom, ideologijom, iluzijama, poricanjem, samoobmanjivanjem, njegov sadržaj koji insistira na idealnoj utopijskoj “nekadašnjosti” (bilo idealizirane i romantizirane prošlosti ili neoliberalne budućnosti) ne samo da stoji u kontrastu, već direktno služi tome da se mase ne probude u distopijskoj sadašnjosti.

Ovaj “hologram” u kontrastu sa poražavajućom stvarnošću zarobljene i skoro propale države ima sve elemente burleske, satire, lažnog epa i možda bi izazvao urnebesan smijeh kada bi odjednom sa njega učinili “rez” na stvarno stanje, no sama činjenica da se radi o ozbiljnom državnom projektu samozamajavanja i samoobmanjivanja u koji su emotivno investirane čitave mase ljudi je tragična. Samim tim je i reakcija onih koji poriču stvarnost u skladu sa njihovom pretjeranom sentimentalnošću – burna i ostrašćena (što bi rekli: “odnio vrag šalu”) i što više ignorišu istinu, to opasnije postaje izreći je.

Ta hologramska projekcija domovine, ta reklama, ta vizija, ta opsjena, iluzija, ta slika drona koja zaobilazi kamenolome, šljunak, šume, rijeke i potoke koje su eksploatisane, to je sve na čemu počiva i sve što proizvodi banalni nacionalizam.

A ono što se nalazi u njegovoj srži, u sredini, ono što se krije pod njegovim plaštom jeste oligarhija: režim neoliberalnih konzervativaca koji konzerviraju tu sentimentalnu sliku vrijednosti države i domovine, dok istovremeno neoliberalno eksploatišu sve njene materijalne vrijednosti.