Advertisements

OPASNI OTPAD

Gdje je puno baba – kilava su djeca

Problem glomaznosti u našoj državi jeste taj da preglomazna država naizgled rješava problem nezaposlenosti i na taj način kupuje socijalni mir, ali stvarni rezultat je da previše uhljeba na budžetu stvara gužvu u šesnaestercu i smanjuje efikasnost države dok istovremeno povećava moć “duboke države” kao i budžet onih partija koje za sebe zbog svega toga vole reći da su “državotvorne”.

Matematika disfunkcionalne države je vrlo jednostavna. Ako npr. za održavanje čistoće jednog hodnika zadužite jednog radnika, onda kada hodnik nije očišćen i uredan znate tačno ko nije uradio svoj posao. Ako zadužite i zaposlite petoricu da održavaju jedan hodnik, onda svaki od njih misli da ih ima dovoljno, da ne mora baš on, da će neko drugi, da nije na njega red (a zašto baš on ako ima i drugih?) itd. Na kraju taj hodnik ostane nepočišćen. Teško je utvrditi ko je od njih petorice odgovoran za propust, tj. ko nije uradio svoj posao. Sve što znamo jeste da posao nije urađen i da niko od njih nije ništa konkretno radio.

DRŽAVOTROVNE POLITIKE

Ovih dana je ponovo aktuelan piralen iz trafo ulja. Nakon požara u Zenici i nakon nesreće u Banjaluci, imamo najnoviji problem sa prečišćivačem u Mostaru. Ali prisustvo piralena u našoj svakodnevnici nije nova pojava. Neki svjedoče kako su u ratu mnogi vrebali, krali, otimali i sipali trafo ulje u rezervoare automobila, naročito Golfa “dvojke”. Veliki broj tih koji su u ratu i nakon njega koristili trafo ulje sa piralenom nisu više među živima.

Kako ova partijska država ni o čemu i ni o kome ne vodi previše računao (osim o blagostanju sitnosopstveničke partijske elite i njenih sitnodušnih trabanata) onda vjerovatno ne postoje nikakvi podaci o tome koliko je “spretnih i snalažljivih” potrošača sekundarne sirovine trafo ulja umrlo od raka koji prouzrokuje piralen. Postoje samo svjedočanstva preživjelih. I naravno da se, kada tvrdimo neke prilično morbidne, ali i opravdano uznemirujuće podatke kao što je epidemija kancera izazvana piralenom iz trafo ulja, uvijek pojave oni koji insistiraju na egzaktnim brojkama i podacima koje niko ne vodi, pa ni oni sami. Kao da mi nismo gledali američke forenzičke serije i slušali o statistici u uređenim zemljama, ali htio bih podsjetiti da je ovo zemlja u kojoj smo rezultate Popisa 2013 imali priliku prvi put pročitati tek 2016, a i tada su se pojavile različite interpretacije brojki.

Ako se želimo baviti istinom o piralenu iz trafo ulja, tj. o njegovom štetnom i kancerogenom sastojku PCB (polihlorirani bifenili), moramo pogledati “strane” izvore. Jedan od najrelevantnijih dokumenata je National Implementation Plan for the Stockholm Convention in Bosnia and Herzegovina iz jula 2015.

Činjenica je da na terenu još uvijek imamo opremu koja sadrži PCB, a koja nije evidentirana, što je jasno izloženo u ovom dokumentu (str. 101-118).

Zaključak ovog dokumenta od 408 stranica je da Bosna i Hercegovina ima problem sa legislativom. Ne postoje i ne donose se odgovarajući zakoni. Istovremeno postoji previše nadležnih tijela što u praksi rezultira tim da niko na kraju zapravo nista ne uradi (umjesto da uradi onoliko puta više i bolje koliko ih previše i viška ima). Važno je napomenuti da su radne grupe koje su pravile inventar u ovom izvještaju navele samo podatke do kojih su mogle doći zvaničnim putem.

Problem sa nepostojanjem adekvatnog odlaganja PCB je naveden i u Planu upravljanja otpadom u KS za period 2015-2020, a koji možete naći na ovom linku: https://vlada.ks.gov.ba/sites/vlada.ks.gov.ba/files/plan_upravljanja_otpadom_kantona_sarajevo_za_period_2015.-2020.godina.pdf 

Izdvojio sam neke stavke iz ovog dokumenta, a koje su vezane za PCB.

Kao što vidite, na str. 24. navodi se ” Mnogi operatori, iako imaju registrovanu djelatnost za prikupljanje više kategorija otpada, u krajnjem slučaju prikupljaju samo one kategorije za koje imaju obezbijeđeno tržište. Za kategorije otpada kao što su biorazgradivi otpad, otpadni PCB i PCT, otpad koji sadrži azbest i industrijski otpad ne postoje operatori koji ih prikupljaju.

Da li to znači da možemo pretpostaviti da se takav otpad “skladišti” na, da tako kažem, “tradicionalni način”, tj. tako što se baca u rijeku ili na neke druge nelegalne i neadekvatne deponije?

PCB se nalazi u trafo uljima, u starim kondenzatorima i transformatorima, u raznim električnim uređajima i važno je takav otpad za početak početi smatrati opasnim da bi ga u skladu sa odredbama Bazelske konvencije počeli i adekvatno skladištiti. Mi trenutno nemamo kapacitete za njegovo skladištenje pa opasni otpad uglavnom izvozimo. (Ali ne na način da nama plate, već mi platimo za uništavanje i skladištenje.)

Štokholmska konvencija daje rok do 2025 godine za potpuno povlačenje i prestanak upotrebe opreme koja sadrzi PCB, dok je 2028. godina rok za njeno potpuno uništenje.

STRATEGIJA I MJERE, ali prije svega: AKREDITOVANE LABORATORIJE

Pod hitno moramo ne samo napraviti strategiju, ali ne samo na papiru. Moramo početi provoditi mjere na terenu jer najveći problem na terenu u svim sektorima je implemnetacija propisa i inspekcijski nadzor. Plan upravljanja otpadom Kantona Sarajevo jasno navodi potrebu donošenja adekvatnog pravilnika kojim bi se regulisala ova problematika. Ovo nije slucaj samo sa PCB nego i sa ostalim kategorijama otpada, posebno opasnog otpada. Problemi su brojni i kopleksni, ali mora se stalno ukazivati na njihovo postojanje i podizati svijest društva da se mora praviti pritisak na sistem da postane funkcionalan i fokusiran na rješavanje ovog problema. Pitanje je koliko se toga može uraditi na kantonalnom nivou, no za početak moramo početi intenzivnije ukazivati Vladi Kantona na ovaj problem.

Pitanje koje se mora postaviti vladi je: koje su laboratorije akreditovane za analize ove vrste?

Postoji velika vjerovatnoća da Kanton Sarajevo uopšte ne raspolaže odgovarajućom laboratorijom. Naime, dosta laboratorija rade analize ne samo PCB-a nego i drugih polutanata, ali vrlo malo ih je akreditovano za specijalizovane analize. Ispravna praksa je da se specijalizovane laboratorije akredituju samo za jednu vrstu analiza dok trenutno, ponavljam, sve laboratorije vrše sve analize. Ovo je veoma važno sa aspekta zakona jer nalazi ovakvih laboratorija “opšte prakse” mogu biti upitni. Zakon, naravno, ne spori tačnost nalaza ovih laboratorija, ali ukoliko laboratorija nije akreditovana za vršenje specifične analize određene vrste uzorka, sud uvijek može osporiti njen nalaz.

S druge strane, svaki put kada država pred određenog proizvođača otpada postavi uslov da mora uraditi analizu u akreditovanoj laboratoriji to obično znači da proizvođač otpada mora platiti skupu analizu u inostranstvu, pa se stoga može opravdano sumnjati da se nalazi uopšte ni ne rade. Može se pretpostaviti da je u ovim slučajevima država prinuđena “progledati kroz prste” i “nalaziti se na pola puta” sa firmama jer i sama zna da nema ni moralnu, a ni logičnu osnovu po kojoj može zakonski insistirati na usluzi ili obavezi koju sama nije u stanju pružiti ili ispuniti prema svojim građanima i privrednicima.

SIVA ZONA ZAGAĐENJA

Ja sam u vezi mog nedavnog teksta čiji je naslov “Otrovni ujed motorne pile” imao pomalo napetu prepisku sa predstavnicima jedne ovdašnje firme koja se bavi prodajom sekundarnih sirovina (preprodajom korištenog trafo ulja). U prepisci su mi rekli da oni ne drže piralen, tj. da barataju trafo uljem mineralne osnove bez PCB-PCT za koje imaju ateste. Rekli su mi da skladište ulje poštujući sve propise, da posjeduju “okolinsku dozvolu, vodnu dozvolu te dozvolu za zbrinjavanje otpada”. Naglasili su da “ponude šalju zainteresovanima, ali da se prodaja nikada ne realizira dok kupac ne priloži dozvole kojima dokazuje da ima potrebne dozvole za raspolaganje i zbrinjavanje ulja”.

Mene je onda interesovalo ko preuzima kontrolu nad njihovim kupcima, tj. ko dalje prati i provjerava da li njihovi kupci dalje zaista zbrinjavaju ulje na adekvatan način. Interesovalo me je može li se znati lista tih kupaca pa da eventualno sam istražim (pošto se radi o ponudama od nekoliko desetina hiljada litara korištenog trafo ulja koje će završiti kojekuda, između ostalog i u motornim pilama). Interesovalo me je, na kraju krajeva, ko i kako redovno provjerava da li je trafo ulje zaista mineralne osnove i bez PCB/PCT, tj. ko daje ateste na ulje kojim barataju i na osnovu nalaza koje laboratorije.

Ono što sam saznao iz izvještaja Štokholmske konvencije je potvrdilo moja strahovanja da ovaj segment nije dovoljno regulisan i, ne samo da je opravdalo, već i povećalo moje sumnje u funkcionisanje inspekcija i laboratorijskih analiza opasnih i kancerogenih materija koje se nalaze u našim rijekama i na našem tržištu. Država je dužna i mora biti u stanju zaštiti zdravlje i živote svojih građana. Po mom mišljenju: ako to ni državna, ni entitetska vlast nisu u stanju (zato što su zauzeti prećim poslom: dugotrajnim formiranjem vlasti i raspodjelom funkcija), onda je svaki kanton dužan sam ispuniti tu dužnost ne čekajući na druge. Jer u decentralizovanoj državi kao što je naša autoritet ne dolazi od viših nivoa vlasti, već odozdo – od samih građana. Njima odgovara svaki od zastupnika kantonalne skupštine. Kantonalna zakonodavna vlast mora donositi nove zakone, a izvršna ih mora izvršavati.

Problem malobrojnih, slabih i nemoćnih inspekcija, kao i nepostojanje adekvatnih laboratorija se nameće kao glavna prepreka vladavini zakona. Bez njih se niko ne može krivično goniti, niti se bilo kome može bilo šta dokazati: niti se može sudski dokazati da je zakon prekršen, a niti se javnosti može dokazati stepen opasnosti po njihovo zdravlje i obim zagađenja njihove okoline.

Ono sa čim javnost definitivno mora biti načisto jeste da li Kanton Sarajevo i Federacija BiH uopšte raspolažu potrebnim kapacitetima za adekvatno rukovanje opasnim otpadom, koje su firme koje se tim bave i na koji način se postupa sa opasnim otpadom.

(Zahvaljujem se svima koji su učestvovali u sastavljanju ovog teksta)

Advertisements
%d bloggers like this: