Pacifizam na militariziranoj političkoj sceni

Pacifizam, antiratni sentiment i antimilitarizam začudo nisu previše popularni u BiH. Niti su popularni, niti ih ko popularizira. Oni ne samo da su nepopularni, već su i nepoželjni na političkoj sceni, što je poprilično čudno.

Ako se uzme u obzir da su najveće žrtve posljednjeg rata bile civilne, neko bi pomislio da će se nakon rata stvoriti jak antiratni sentiment, tj. da će npr. preživjeli logoraši, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost, već kao jedna ujedinjena grupa civila preuzeti glavnu riječ u posljeratnom društvu koje ne samo da bi bilo demilitarizovano, već duboko antimilitarističko. Ubijeđen sam da bi do toga došlo posve spontano, bez velikih intervencija “stranaca”, naprosto zato što bi to bio posve prirodan, logičan i razuman slijed stvari da su građani/civili, nakon rata unutar jednog demilitarizovanog, demokratskog, civilnog/građanskog društva bili pušteni da na miru i u miru dođu do takvih civilizacijskih zaključaka, tj. da razni “generali” koji su se dali u demokratiju nisu putem militantnih stranaka ratne retorike okupirali demokratske institucije i autoritarno poklopili čitavo društvo, onako kako samo oni to znaju.

POLITIČKI FOLKLOR

Razmišljao sam o tome da li je ispravno smatrati političkim folklorom tu pojavu, to nepisano pravilo da su glavni uslovi za obavljanje javnih funkcija u institucijama civilne vlasti, danas možda više nego ikad prije – učešće u ratu, posjedovanje odlikovanja, ratnih vojnih zasluga i sl. No onda sam se sjetio da je folklor oduvijek bio pod uticajem vojne organizacije na ovim prostorima. Sjetio sam se “grenadir marša” koji se tretirao kao tradicionalno narodno jelo, šajkače i čakšira koji su postali narodna nošnja, kao i mnogi drugi običaji koji su preuzeti od osmanlijske carske vojske, a koje civili, na primjer, ni u samom Istanbulu ne praktikuju.

Na ovoj tromeđi carskih provincija, koloniziranoj imperijalnoj triviji, lokalni narodi su uvijek bili u “carskoj službi”, najčešće vojnoj službi nekog cara, tako da se lokalni folklor ispreplitao sa pravilom službe i vojnim načinom života. To je nastavljeno i u samoupravnom socijalizmu. Sjetimo se samo partizana koji su oživljeni u našim životima u filmovima sedamdesetih. Samoupravni socijalizam je kombinovao folklor sa partizanskom tematikom i namjenskom industrijom.

Ipak, na osnovu onoga što su tzv. demokratske stranke poručivale na prvim slobodnim izborima, očekivalo se da će liberalna, građanska demokratija, tranzicija i demokratske promjene donijeti konačno jednu novu, građansku demokratsku kulturu na ove prostore, no one su samo donijele jedan novi talas, novi trend i brend folklornog militarizma koji je nastavio rasti nakon rata i pored nastojanja Međunarodne zajednice da implementira mir, da demilitarizuje i ojača demokratsko i civilno društvo.

Drugim riječima: nastavljeno je po starom.

Zato taj savremeni militarizam i ratnu retoriku smatram političkim folklorom koji pacifizam, antiratni sentiment i antimilitarizam vidi i prevodi kao antipatriotizam. On ih vidi kao ideje koje nisu “državotvorne”, ideje koje predstavljaju opasnost za njihovu posljeratnu vojnu demokratiju, a time i za državu koja je, po mišljenju i interpretaciji mnogih stranačkih centrala, nastala u posljednjem ratu.

RAT I DRŽAVOTVORNOST

To je još jedan od mitova koji je naslijeđen: to da ovdašnje države nastaju ratovima i tokom ratova. Vjerovatno zato što su se prethodne dvije, a to su Kraljevina SHS i SFRJugoslavija, rodile jedna iz Prvog, a druga iz Drugog svjetskog rata. Vjerovatno po inerciji, koalicija demokratskih stranaka koja je bila na vlasti prije posljednjeg rata, a koja je i sada u određenoj mjeri na vlasti, smatra da su i ovu državu kreirali njihovi generali, vojske i armije – ratom.

To jednostavno nije istina. To je pogrešna i revizionistička interpretacija istorije koja je rezultirala pogrešnim razumijevanjem i upotrebom samog pojma državotvornosti.

Kao prvo, današnju državu su kreirali civili, tj. obični građani i to u mirnodopskim uslovima – građanskim referendumom. Ona predstavlja državopravni kontinuitet prethodne republike čiji su temelji postavljeni na zasjedanju ZAVNOBiH-a, naslijedila je AVNOJ-ske granice kao i ostale bivše republike, a definisana je voljom građana 1. marta 1992. kao “suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana, naroda BiH (Muslimana, Srba i Hrvata) i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.”

Kao takva je postala punopravnom članicom Ujedinjenih nacija 22. maja 1992, što je datum koji, kako se čini, niko ne smatra važnim pa ga stoga i ne obilježava. (Insistira se na obilježavanju Dana državnosti u čitavoj BiH svakog 25. novembra, što je datum zasjedanja ZAVNOBiH-a, ali po mogućnosti bez pomena i traga Vojislava Kecmanovića Đede koji je njim predsjedavao.)

To znači da sadašnja BiH takođe predstavlja kontinuitet prethodne dvije republike, ali ni ona, jednako kao ni njen ustav nisu nastali ratom, tj. nečijom pobjedom u ratu, kao što je to bio slučaj u prethodna dva svjetska rata kada je nestalo čitavo jedno carstvo, ili kada je svijet porazio fašizam. Ova država je nastala mirovnim sporazumom koji su potpisali tadašnji predsjednici tri različite suverene države. Drugim riječima i ova država je nastala mirom. Radi toga je važno prekinuti mantru koja povezuje rat i državotvornost, pogotovo ako svjesno ili nesvjesno automatski isključuje mir i mirotvorstvo.

Ova država nije stvorena ratom i nije stvarana u ratu. Ona je u ratu razarana. Bosanskohercegovačko društvo je razoreno ratom. I dan-danas ga razaraju ratom i ratnom retorikom. No da se vratim pojmu državotvornosti.

Državotvoran je onaj koji stvara i doprinosi učvršćenju države. Kao što smo utvrdili, državu su stvorili građani referendumom, i to kao državu svih građana i naroda u njoj. Nisu je stvorile “državotvorne stranke” u ratu, kako nekima pada na pamet iz prethodno navedenih i objašnjenih razloga. Neko bi čak mogao ustvrditi da su te stranke doprinosile, te i dalje doprinose rastvaranju i slabljenju države koju je stvorila i učvrstila volja građana, civila.

Jedini koji su istinski državotvorni u ovoj državi su zapravo njeni građani, a ne partije koje bi da sebi pripišu sve zasluge za njeno postojanje, bez obzira da li se radi o desnim ili lijevim partijama. Jedini državotvorni su zapravo civili, a ne generali i vojna lica.

“Ratni zločin” nad civilima/građanima o kojem niko ne govori jeste onaj koji se konstantno dešava u dnevnoj politici i kulminira pred svake izbore, a to je da sve političke partije koje se pozivaju na rat, ratnu prošlost, ratne zasluge, koje koriste ratnu retoriku, koje i danas otvoreno flertuju sa militarizmom, partije sa generalima i ratnim herojima u svojim redovima, partije koje računaju, koje se oslanjaju i otimaju za boračku populaciju kao glasačko tijelo – posve negiraju i neutrališu civilno društvo tako što ga konstantno resetuju na ratne uslove u kojima vlada policijski sat, a ne demokratija; na uslove opsade, okupacije, a ne slobode i mira. One poput nekakvih kvazivojnih formacija mobilizuju građanstvo da uzmu aktivne uloge u gotovo ritualnom uprizorenju posljednjeg ratnog sukoba i na taj način aktivno rade na uništenju demokratskog i civilnog društva.

Upravo radi toga se ne može za njih reći da su državotvorne, jer država se, pored državnog sektora, učvršćuje i jačanjem demokratskog društva, jačanjem privatnog, a naročito civilnog, građanskog sektora.

Ove kvazivojne partije su ne samo okupirale i proglasile javni sektor svojim ratnim plijenom, već su potpuno razorile privatno poduzetništvo slobodnih i nezavisnih (nestranačkih) građana ove zemlje, a naročito građanski sektor, tj. civilno društvo koje se istopilo u partijskoj korumpiranoj državi. Partije su ciljano obesmislile civilno društvo, potpuno obeshrabrile i blokirale građane da se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja. To nije državotvorno djelovanje u modernom i demokratskom smislu. To je projekt uspostavljanja strahovlade autoritarne partijske države.

Državotvornost nisu lovorike, patriotizam, banalni nacionalizam i državni simboli, već konstantni proces stvaranja i održavanja demokratskog društva, vođenje društva u svakom mandatu, u svakom periodu – u periodu recesije, novog hladnog rata, klimatskih promijena na pragu treće decenije 21 vijeka, u novom milenijumu. Državotvornost je održavanje podjednake bitnosti i jasne odvojenosti tri sektora demokratskog društva, a to su: javni (država), privatni (tržište) i građanski (civilno društvo). Bez ova tri konstituirajuća elementa ne možemo govoriti o demokratskom društvu, a samim tim ni o demokratskoj državi.

MIROTVORSTVO KAO DRŽAVOTVORNOST

Državotvornost je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma moralo biti samo i jedino – mirotvorstvo.

Mirotvorstvo je državotvornost Dejtonske BiH zato što pretpostavlja mir i pomirenje kao jedinu istinski državotvornu politiku u BiH.

Ali takvu politiku ne zastupa niti jedna od “državotvornih stranaka”. Za sve “državotvorne stranke” je karakteristično da su konzumirane lokalpatriotizmom i ne uspijevaju se istinski izdići na državni nivo, zastupati interes građana, donositi zakone koji će adekvatno štititi njihovu sigurnost, slobodu, građanska i korisnička prava. Mirotvorstvo i pomirenje se percipiraju kao suprotnost i prijetnja patriotizmu, barem onakvog kakvog oni zastupaju.

Iz tog razloga su pacifizam, antiratni sentiment i antimilitarizam skupa sa mirotvornom i državotvornom politikom pomirenja (koji bi se trebali smatrati jedinim istinskim patriotizmom Dejtonske BiH i mirovnog sporazuma) i devastiranim civilnim društvom – posve nepostojeći, pa i nezamislivi na političkoj sceni kojom dominira gotovo ista koalicija već tridesetak godina.

Mnogi se pozivaju na Ustav. Oni su legalisti, konstitucionalisti, ali propuštaju primijetiti da je jedini konstitucionalizam zapravo Dejtonskog ustava zajedničke države. Sve drugo predstavlja antiustavni i antidržavni čin. No većina političkih lidera ne želi prigrliti Dejtonski Ustav, bez obzira o kojoj političkoj opciji se radi. Oni možda uvjeravaju “strance” u svoju “ustavnost”, ali na terenu, u bazi, među biračima to naprosto nije popularno. Tim bi izgubili mnoštvo glasova, naročito boračke populacije na svim stranama jer niko nije zadovoljan Dejtonskim mirovnim sporazumom. Zato svi pribjegavaju populizmu na terenu, pričaju posve drugu priču, obećavaju ono što ljudi žele čuti. Niko ne želi izgubiti glasove tako što će im sasuti istinu u lice i zaustaviti ih u vođenju hladnog rata nakon više od dvije decenije mira pozivajući se na Dejton i pomirenje. To bi bilo političko samoubistvo. Iz tog razloga čitavi mandati prolaze u pokušajima pravljenja kompromisa između nesuvislih predizbornih obećanja koja su ovdašnji političari dali svojim ratobornim biračkim tijelima i obaveza prema evropskom pravnom naslijeđu, tj. obećanja koja su dali “strancima”.

MIROVNI PROCES

Ako je Dejtonska BiH nastala na mirovnom sporazumu, a s njom i tzv. Dejtonski Ustav po kojem je mir i pomirenje jedan od osnovnih pravaca i ciljeva, samim tim što su militantne (a cilj je demilitarizovano demokratsko i civilno društvo), što su ratoborne, a trebali bi biti aktivno involvirane u mirovne procese, mnoge partije i njihovi lideri su u suštini antiustavni. Može se slobodno reći da su to antidržavni elementi i uljezi građanskog i demokratskog društva. Oni su, po mnogočemu što sami javno izjavljuju direktni i konkretni neprijatelji trenutne države i demokratskog društva. Oni su se na svim stranama infiltrirali u Dejtonsku državu i civilno društvo, vode glavnu riječ, ali direktno rade protiv te države i njenog ustava. Oni to otvoreno i javno propagiraju.

Ja sam se dugo čudio, kao određenom kuriozitetu, činjenici da je neko u Dejtonskoj BiH uredno mogao prijaviti nevladinu organizaciju pod nazivom “Antidejton”. Sam naziv joj je antiustavan, zar ne? Tim više sam se čudio činjenici da je neko na nekom nivou vlasti verifikovao takvu nevladinu organizaciju jer mi je bilo gotovo nemoguće prijaviti svoju, a na njoj je radilo više akademskih građana i pravnika.

Ja sam se prestao pitati u kakvoj državi živim, a počeo se pitati kako uopšte može opstati država koju niko ne prihvata i koju svi dovode u pitanje, država koju svi shvataju kao privremenu, a time i neodrživu.

Veliki je propust mirovnog procesa koji “usmjerava Upravni odbor Vijeća za provedbu mira” bio taj što su ratni generali “ušli u demokratiju”. Generalima je rat profesija. Vojska ne poznaje demokratiju i ratni oficiri nemaju šta tražiti u mirovnim procesima i uspostavljanju demokratskog i civilnog društva. Jednako kao što se njima obični civili nisu smjeli mješati u posao, ja mislim da postoji mnogo osjetljivih političkih razloga zašto se oni ne bi smjeli miješati civilima, tj. običnim građanima u vođenje države, u aktivno i slobodno uplitanje u sve sfere društva. Njihovo prisustvo u politici je, ako ne skandalizno za demokratiju, a ono patetično za njih same i poprilično oportunističko.

Mi u opštini Centar ovih dana svjedočimo situaciji u kojoj bivši general, a aktuelni Načelnik opštine Centar kao “stranački igrač”, nastoji grupi građana autoritativno nametnuti rješenja Parka Hastahana, tj. Parka Dr. Nijaza Durakovića, koja građani ne žele prihvatiti. Ovaj primjer ilustruje čitav fenomen i problem vojne demokratije o kojoj govorim.

Dakle, problem nepostojanja istinskog demokratskog i civilnog društva je usko vezan sa provedbom mirovnog procesa, povratka i pomirenja. Smatram da je veliki propust Vijeća za implementaciju mira i OHR-a neprepoznavanje ili tolerisanje ove pojave. To je direktno ugrozilo i dovelo u pitanje demokratiju i demokratsko društvo u BiH.

CIVILI, POVRATNICI, “DEZERTERI”

Rezultat je da su danas civili, povratnici, pacifisti, mirotvorci koji su za pomirenje postali nepoželjni na političkoj sceni. Ne samo da se javno proglašavaju izdajnicima, dezerterima i neprijateljima ove države, već su otvoreno zlostavljani. Žrtve su mobinga i javnog linča naočigled svih, umjesto da ratobornima i ratnohuškačkoj retorici nema mjesta u javnom prostoru, a kamoli u političkom diskursu.

Apelujem na Visokog predstavnika da obrati pažnju na ove krajnje ozbiljne pojave. Ako to ne učini, bojim se da će se morati suočiti sa konačnim i potpunim neuspjehom višedecenijske misije u ovoj zemlji, kao i same demokratije, tj. demokratske države, demokratskog i civilnog društva kojima će militantne “državotvorne stranke”, kako ljevice tako i desnice, upriličiti propast.

Postoje građani koji su za mir i pomirenje, za život i suživot, za budućnost i prosperitet, građani koje svi oni zajedno zanemaruju i ignorišu. To su građani koji masovno napuštaju ovu zemlju jer svjedoče njenoj zarobljenosti korupcijom i njenom putu ka sigurnoj propasti.

Apelujem na Međunarodnu zajednicu da preko svog predstavnika zaštititi demokratske institucije kako bi prestale biti ratnim plijenom stranaka, da zaštiti miroljubive i mirotvorne civile, jedine istinski državotvorne političke snage danas, u mirnodopskim uslovima, u demokratiji. Moraju preuzeti odgovornost i inicijativu te zaštititi demokratiju u ovoj zemlji ili će se, u suprotnom, svrstati na stranu onih koji prouzrokuju talas migranata prema Evropi.