LJUDSKA I GRAĐANSKA PRAVA REAGOVANJA

Montirani procesi u okupiranom Sarajevu

Morao sam jutros ići na autobusku stanicu da podignem sudsko rješenje Opštinskog suda u Sarajevu. Uz rješenje su došle i dvije uplatnice ispunjene rukom: jedna na 50 KM za sudske troškove, a druga na 200 KM, kao kazna. Navodno, narušavao sam javni red i mir jer sam u četiri oka osobi koja je navodno bila pripadnik armije, navodno, rekao da je “luda i nenormalna”, da je “fašista i ustaša”, i da je “armija SDA-ovska”.

Pa zar bi ja tako nešto mogao izjaviti?! Sigurno je sud bio uvjeren da bi (naročito nakon što me je general lažno optužio da sam ga nazvao fašistom).

Bez obzira na sve to, zanima me od kada se privatna razmjena ličnog mišljenja i političkih uvjerenja smatra narušavanjem javnog reda i mira (ako izuzmemo slučajeve kada razgovaramo sa režimskom uhodom, obavještajnom službom i to u zemljama u kojima “imamo pravo na šutnju, ali sve što kažemo može se iskoristiti protiv nas na sudu”). Zaista nisam znao da “unas” još postoji “verbalni delikt” (kolokvijalni naziv za kazneno djelo predviđeno Članom 133. Krivičnog zakona SFRJ na temelju kojeg su provođeni politički procesi).

Davno se desio ovaj razgovor zbog kojeg sam optužen za remećenje javnog reda i poretka, ali izgleda mi kao da me je Općinski sud u Sarajevu ekspresno spakovao tek nakon mojih refleksnih reakcija u vezi režimske borbe protiv antifašizma, a koje su se desile posljednjih mjeseci. I to baš danas, nakon što su mi zabranili pristup Facebook-u na tri dana zato što sam izjavio da se osjećam kao komunista ilegalac u Sarajevu Maksa Luburića. 🙂

Screenshot 2019-07-03 at 13.43.29

Bilo je to poodavno. Prošle godine. Znam samo da mi je prethodno neka osoba napravila neku zvrčku na tom istom Facebook-u. Prvo je poslala zahtijev za prijateljstvo na moj privatni račun, a nakon što smo postali “prijatelji” napisala je jedno strašno rastrojeno pismo svim ostalim prijateljima sa FB kada me je vidjela na fotografiji zajedno sa bivšim mužem s kojim ima nekakvih privatnih problema.

Kada sam je slučajno sreo u prodavnici par sedmica ili mjeseci nakon toga pitao sam je, posve učtivo, čemu sve to? Očekivao sam da će se unezgoditi, početi izvinjavati, kao što bi, uostalom, reagovala svaka druga, da ne kažem – normalna osoba. Mislio sam da će reći da je to uradila u afektu, da ćemo se nasmijati svemu tome i nastaviti dalje. Još sam joj, “pravdajući” se zbog fotografije (jer se podrazumijeva da smo slobodni fotografisati se sa kolegama) u šali rekao da ne mogu ja kontrolisati ko pravi selfi sa mnom: pitati ljude jesu li serijske ubice, silovatelji, kanibali i tako to, tjerati ih da popunjavaju formulare. (Kasnije sam to iskoristio u jednom standup-u.) Međutim, ona je tada počela s visine i pomalo prijeteći govoriti nešto o tome kako je bila, ili još uvijek jeste, neki bitan faktor u Armiji BiH.

Pošto se ja s jedne strane vodim kao civil i povratnik, dok, s druge strane iz svojih slobodarskih političkih uvjerenja ne volim kada se neko ponaša autoritarno prema meni pogotovo u kombinaciji sa nekakvim vojnim režimom, naročito nakon što nastupim posve civilizovano i duhovito, nisam doduše posve siguran, ali je moguće da sam prokomentarisao taj gard kao posve nenormalan, pomalo i fašisoidan. Moguće je da sam tu osobu pitao da li je normalna. Mislim, hej: neko ti prijeti vezama u armiji i samom vojnim vrhom režima nakon što mu ispričaš vic?!? Pa naravno da ćeš pomisiliti da je nenormalan. Da je lud. Da je fašista.

Međutim sutradan, ili par dana nakon toga, izađem nekud u devet ujutro i, sjećam se, negdje oko deset, dok sam prolazio kraj Doma policije iznad Velikog parka, zvoni mi telefon. Zove supruga sva isprepadana i kaže da je došla čitava policijska patrola u punoj opremi (tzv. “kornjače”) na vrata, da je ispituju i pitaju gdje sam ja. Supruga tvrdi da su se vrlo drsko ponašali i da su je zapravo maltretirali. Bila je sama, a oni su u svom ispitivanju insinuirali da sam joj nevjeran muž, da sam možda s nekom drugom, što je poprilično neukusno, zar ne?

Ja sam nedugo zatim otišao u Policijsku stanicu na Marijin Dvoru, dao svoju izjavu i zaboravio sve to vjerujući da se niti jedan sud neće baviti slučajem u kojem jedna osoba kaže jedno, druga kaže nešto drugo, moja izjava protiv nečije, a nema svjedoka da potvrdi bilo čiju priču. Pomislio sam da, ako taj slučaj prođe, onda otvaramo prostor da tužimo svakoga za sve što nam kaže za stolom u kafani u četiri oka, za svako loše mišljenje o nama ili o “režimu”.

To ne bi bilo nikako dobro. To bi bilo po onoj: “kadija te tuži – kadija ti sudi.” No nije tako.

Od tada, pa sve do danas kada sam otišao po rješenje i uplatnice, nije mi bio uručen niti jedan sudski poziv. Sutkinja mi je presudila u odsustvu i to bez mogućnosti žalbe.

Ali to nije sve.

Dok sam jutros tipkao ovaj tekst u telefon ispred SCC-a, priđe mi jedan radnik RAD-a, izvjesni Lj.Ć., mojih godina. Prepoznao me je dok sam prolazio ulicom koju je čistio brezovom metlom.

Veli da gleda prenose Skupštine Kantona i da voli što kažem istinu, što pričam iz duše i tako to. Zahvalim mu se, a on nastavi sa svojom pričom. Veli da je trenutno zaposlen na određeno vrijeme (vjerovatno ga je na dva mjeseca zaposlio Ministar Mandić u sklopu akcije tzv. “dubinskog čišćenja” grada koju je pokrenula Vlada Kantona). Kaže mi da je obišao Evropu, tako nepismen veli, ali da nigdje u Evropi nije ovako kako je “unas”. Kaže da je ovdje najgore. Ima desetero djece, od kojih troje školuje. I onda dolazi do onog što je važno za prethodnu priču: demobilisani je borac, kaže da se obraćao Ministru za boračka pitanja, da nema stalni posao, da mu jedino taj posao na određeno vrijeme pomaže da prehrani porodicu. I Rom je.

E sada…

Mrzim da se ponavljam i da zvučim kao neki agitator, ali evo, razmislite i prosudite sami: zaprijeti mi neko iz vrha armije, pošalje mi patrolu u crnim uniformama i pancirnim prslucima na vrata da zastraše mene i moju porodicu, sude mi u odsustvu zbog “verbalnog delikta”, odrede mi kaznu, nemam mogućnost žalbe, a onda sretnem demobilisanog borca te iste armije koji tvrdi da je obespravljen i koji jedva prehranjuje porodicu i koji je, između ostalog, Rom!

Možda bi ja zaista bio ničim izazvani neprijatelj države, jedan veliki bezobraznik, populista, agitator i mitoman koji insistira na nekoj nepostojećoj nepravdi i nekakvom nepostojećem fašizmu, da toj državi nije presudio i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudom Sejdić-Finci i to PRIJE DESET GODINA! I ništa!

Pitanje Roma i Jevreja se pretvorilo u Hrvatsko pitanje, i mic po mic sve se zataška, a osamnaestonovembarski režim “toksične trojke” svijetla obraza nastavi treću deceniju svoje autokratske, kleptokratske i etnokratske vladavine u BH trijumviratu.

Zaista nemam namjeru da se dobri i čestiti fašisti nađu uvrijeđenim i uzrujanim, ali evo, pomozite mi da ne percipiram ovo sve što se dešava meni i oko mene kao etnički autoritarizam, da ne primijetim militantnu partijsku korporativnu državu u kojoj Romi i Jevreji nemaju nikakvih prava i, ako Boga znate, uputite me na koji period istorije Sarajeva da se referišem u svojim ekspozeima, ako je već toliko politički nekorektno referisati se na period okupacije, tj. period NDH iz kojeg pomenuti režim crpi inspiraciju za imena ulica, nazive osnovnih škola, pa sve do dizajna i sadržaja partijskih propagandnih medija.

SFRJ-10-dinara-1978-UNC-RADAR-serijski-broj_slika_O_26006877
Arif Heralić, radnik željezare u Zenici

Referisao bih se ja na period SFRJ, ali, nešto kontam, u tom periodu su, da se tako izrazim: bosanski Romi bili na državnim novčanicama koje je koristio dvadeset i jedan milion Jugoslovena, pa je bilo logično da od države traže “svoje pare”, tj. da učestvuju ravnopravno u ekonomiji i to.

Ne znam. Lijepo nisam pametan. Pomagajte, jer očito da nešto nije u redu sa mnom, kao ni sa sudijama i sutkinjama u Strazburu. Izgleda da je čitav svijet poludio.

Advertisements