Ugaoni blok građanske opozicije

U Bosni i Hercegovini postoje dva bloka koja čine dvije vrste stranaka: jedne su narodnjačke ili pučke stranke, a druge su građanske stranke. Naravno, slična podjela ne postoji samo u Bosni i Hercegovini već i u drugim, dosta naprednijim evropskim zemljama.

Razliku između ove dvije vrste stranaka u BiH je vrlo lako uočiti i pojmiti.

Pučke ili narodnjačke stranke predstavljaju svaka po jedan narod, tj. zastupaju nacionalni interes samo “svog” naroda (za njih je koncept cjelokupnog građanskog društva nepoznat ili ideološki neprihvatljiv) iako u praksi možemo primijetiti da ove pučke, narodnjačke ili etnonacionalne stranke predstavljaju zapravo samo određene dijelove tih naroda. One su posvećene isključivo onim dijelovima koji su dovoljno konzervativni i lojalni, tako da se njihov interes za interes naroda svodi na članstvo i simpatizere, tj. glasače tih stranaka, što je posve legitimno i u skladu sa njihovim političkim programima desnog centra.

Na drugoj strani, u opoziciji, imamo građanske stranke koje zastupaju interese čitavog društva, svih građanki i građana Bosne i Hercegovine, a ne samo jednog naroda. To je takođe posve legitimno, ustavno, i u skladu je sa političkim programima ovih liberalnih, demokratskih stranaka centra i lijevog centra. One nisu nikakvi “uljezi” u politici zbog svoje lijeve orijentisanosti. Takve stranke postoje i djeluju širom EU. Ne bi valjalo da su progonjene, zabranjene i demonizirane kao što je to slučaj u BiH.

Za ove stranke se može reći da su prije svega mirotvorne i “društvotvorne”, što u kontekstu Bosne i Hercegovine predstavlja istinsku “državotvornost” i “patriotizam” (ovih dana veoma popularni dnevnopolitički termini).

Kada se radi o “patriotizmu”, stav ovog bloka je da je jedini istinski patriotizam, po definiciji, patriotizam zajedničke Bosne i Hercegovine, suverene i nezavisne države svih njenih naroda i građana. Oni taj patriotizam temelje na definiciji države BiH koja stoji u referendumskom pitanju na koje su građani BiH odgovorili i na taj način stvorili državu čiji državopravni kontinuitet ZAVNOBiH-a u AVNOJ-skim granicama je priznat i prepoznat od Ujedinjenih nacija. Građani, dakle, su “državotvorni” za BiH, u doslovnom smislu te riječi, a ne pojedinačne partije.

Građanske stranke se drže te istorijske činjenice kada insistiraju na “državotvornosti” samih građana i to uopšte nije neka simbolična ili “poetična pravda” tj. pravna definicija, već prilično politička državopravna osnova djelovanja građanskih stranaka u BiH.

Po njima “patriotizam” tako definisane države i domovine podrazumijeva zajednički život i zajedničku domovinu ravnopravnih građana i naroda (i rasa, i klasa, i vjerskih grupa, i spolova, itd) koje u njoj žive.

Kleronacionalizam po definiciji nije isto što i takav patriotizam. Kleronacionalizam je u suprotnosti sa patriotizmom pluralističkog građanskog društva i zajedničke države. Iz tog razloga ova dva bloka, ove dvije kategorije stranaka stoje u opoziciji jedna na naspram druge, što je posve logično, posve demokratski i legitimno.

Ne bi valjalo da ne postoji jasna razlika između ova dva politička bloka i ova dva politička uverenja, pogotovo ako se radi o državi u kojoj skoro tri decenije zajedno u koaliciji vladaju etnonacionalne stranke.

Da nema razlike između njih, to bi onda značilo da ne postoji nikakva opozicija etnonacionalnom režimu, tj. da su svi u BiH saglasni sa etnonacionalnim osamnaestonovembarskim režimom.

Kada ne bi bilo opozicije, to bi moglo značiti da ne postoji politička sloboda udruživanja u opoziciju etnonacionalnom režimu, tj. da su ugrožena ili negirana građanska i politička prava od strane samog režima, vladajuće koalicije etnonacionalnih stranaka, a to bi onda značilo diktaturu.

Po mom mišljenju, ljudskom, građanskom, političkom, zdravorazumskom, kako god želite, mirotvorne i “društvotvorne” stranke se jedine mogu smatrati “državotvornim” (ako se već insistira na tom terminu) jer zastupaju interese čitavog društva, tj. svih građanki i građana jedne zemlje, dok se vladajuća koalicija stranaka koje insistiraju na vjerskoj i etničkoj pripadnosti građana dosada poprilično dokazala i pokazala faktorom nestabilnosti, konstantnom prijetnjom miru i suživotu i prosperitetnom životu građana BiH.

Do sada smo imali priliku uvjeriti se da su svojom politikom aktivno i udruženo radile na degradaciji, regresiji i devastaciji nekoć jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva.

Čak su pokazale otvoreno neprijateljstvo i nasilje prema drugima i drugačijima, prema političkim neistomišljenicima, a zajedničkog neprijatelja su pronašle u opoziciji, to jest svima koji, ne samo simbolički već i biološki predstavljaju mješovito bosanskohercegovačko građansko društvo.

To su, pogađate, svi oni čija “izmiješanost” i političko uvjerenje transcendira, prevazilazi, vjerske i etničke podjele, predstavljajući time vezivno tkivo bosanskohercegovačkog građanskog društva.

U političkoj igri zamjena teza i spinova, režim etnonacionalnih partija koji se identifikuje sa državom (država to sam ja) je uspio do danas prikazati ovu populaciju i njihovo legitimno političko uverenje ne samo “neprijateljima vjere i naroda”, već i državnim neprijateljima. Arhitekti i zidari etnokratske države i južnoevropskog BH apartheida su ih posve odbacili. I to ne slučajno. Oni, naime, predstavljaju ugaoni kamen za zidanje građanskog društva i zajedničke države, a tim ne samo najveću opoziciju njihovoj ideologiji i režimu, već i direktnu opasnost za njegov opstanak u slučaju da se ujedine i organizuju u jedinstven blok.

Zbog toga im je važno razbiti taj blok, obeshrabriti njegove simpatizere i posramiti ih u izgnanstvo iz zemlje ili na margine etnički podijeljenog konzervativnog društva.

Budući da sam skeptičan po pitanju senzibiliteta ili intelektualnih kapaciteta “međunarodnih faktora” da prepoznaju ovu političku pojavu, nije mi namera apelovati na njih da obrate pažnju na specijalni rat koji etnonacionalni režim vodi protiv opozicije i dijela građanstva koji joj daje svoju podršku, već mi je namjera tek primijetiti, konstatovati i zapisati ovu pojavu kako se danas-sutra strani i domaći “stručnjaci” i analitičari ne bi uz muffin i kafu u čudu zapitkivali na koji način i pod čijim “budnim okom” je došlo da disolucije Bosne i Hercegovine te kako i zašto mirovni procesi na kraju nisu uspjeli.