Advertisements

Neokolonijalni multikulturalizam, emancipacija i progres

BH društvo je nakon perioda socijalizma vraćeno na “fabričke postavke” kulturološki podijeljenog društva iz doba evropskih imperija i njihove kolonijalne vladavine u BiH.

Ideologija multikulturalizma koju su “stranci” primijenili na ovdašnje društvo pokazuje njihov kolonijalni odnos prema BiH u kojoj vide kulturne razlike i podjele kao “prirodno stanje” ovdašnjeg društva dok kosmopolitski karakter i progres koje je društvo osvojilo i napravilo u drugoj polovini prošlog vijeka vide kao vještačku tvorevinu socijalizma.

Kao da su svjesno ili podsvjesno (jedni zbog svojih predrasuda prema Balkanu, a drugi zbog predrasuda prema Zapadu i ličnog interesa) novi imperijalizam i njegove marionete (ovdašnja kompradorska elita), odlučili u potpunosti ignorisati, odbaciti ili poništiti razvoj i emancipaciju koja se desila u drugoj polovini dvadesetog vijeka, ne samo u našem već i u Zapadnom društvu.

Po mom mišljenju – taj operacioni zahvat, to odstranjivanje društvenog progresa kao “stranog tijela”, kao nečega što “nije urođeno” ovdašnjim narodima, urođenicima, domorocima, ne samo da je vještački proces, već prilično rasistički u svojoj sištini jer u potpunosti odražava sve predrasude i patronizirajući odnos koji je evropski čovjek, i uopšte Zapad, izgradio prema Balkanu u 19. vijeku. Oni su nas, stoga (opet kažem: svjesno ili podsvjesno), vratili tamo gdje oni misle da mi “prirodno” pripadamo, a to je u njihovu viziju ili ideju nas iz 19. vijeka.

Činjenica da su se neki Zapadni lideri (npr. Clinton) u procesu donošenja odluka informisali o Bosni i Zapadnom Balkanu iz putopisa i izvještaja raznih Orijentalista i publicista koji su pisali o nama u predmodernim vremenima (a ne čitajući npr. Kardelja koji je pisao o samoupravljanju i društvenoj svojini) potvrđuje njihov izbor načina na koji nas žele vidjeti i “hendlati”, a to je kao domoroce različitih kulturnih identiteta (u narodnim nošnjama), a ne kao arhitekte, doktore, inžinjere, naučnike i radnike (u bijelim i plavim mantilima), vizionare novog društva, nove društvene svijesti, nove organizacije proizvodnje, privrednih društava, radničkog samoupravljanja, udruženog rada i samoupravnih interesnih zajednica kao građanskih servisa.

Tragedija je u tome da su i mnogi bivši komunisti izabrali radije šećerlamu romantičnog nacionalizma i srednjovjekovnih romansi, a sa gađenjem odbacili povrće bogato željezom, željeznicom i visokim pećima interpretirajući, valjda, sebi tu svoju odluku kao tranziciju iz samoupravnog socijalizma i naredbodavne državne ekonomije u kapitalizam i globalnu tržišnu ekonomiju.

Spomenik multikulturalizmu u Torontu. Četiri identična spomenika stoje u Buffalo City, Južna Afrika; u Changchun, Kina; u Sarajevu, Bosna i Hercegovina i u Sidneju, Australija.

Taj trećeputaški multikulturalizam je za njih bio “srednji put” koji ne vodi nikud do u folklorno, kulturno-umjetničko društvo romantizirane idealne prošlosti (“čast” izuzecima, tj. “drugovima” koji su se “snašli” u privatizaciji).

I “stranci”, a i mi sami, počeli smo jednoglasno posmatrati sebe odvojeno od savremenog svijeta potvrđujući tako jedni drugima svaki svoje narative i predrasude.

Rezultat je taj da su nove generacije izolirane i otuđene od emancipacije i progresa koji je svijet ostvario, a naročito onog od kraja Drugog svjetskog rata do pada Berlinskog zida kojem smo svjedočili i u kojem je i naše društvo učestvovalo od pop-kulture do akademske zajednice, a koji je od kritične važnosti za savremenog čovjeka. Rezultat je taj da mi nismo nosioci progresa, da progres više ne dolazi iz mladih, iz nas samih, već ga mnogi doživljavaju kao nešto nama “strano”, nametnuto “spolja” u ovom našem “etnološkom vrtu” i etnonacionalnom parku.

Toliko smo prigrlili konzervativni matriks kulturne hegemonije limitiranog multikulturalizma, (zapravo trokulturalizma u BiH), toliko smo uživljeni u uloge egzemplara “svoje vrste” u svojim kavezima, da vjerujemo da nema mjesta za bilo koga novog, drugog, drugačijeg ko bi se mogao pojaviti, evoluirati i poremetiti nam čitav tradicionalni i “prirodni” eko, zapravo etnosistem.

Prvo su nam negirali sposobnost progresa, negativizirali istoriju našeg progresa, otuđili nas od svog progresa, da bi ga onda “nametali”.

Mi nismo živjeli iza Željezne zavjese u vrijeme Hladnog rata, ali nas strani i domaći konzervativci tek sada, naknadno i oportunistički stavljaju iza nje. Oni su ti koji danas, uz pomoć istorijskog revizionizma, silom navlače svoju ideološku željeznu zavjesu satkanu od predrasuda postavljajući nas u poziciju neokolonijalnih subjekata, otuđujući nas od univerzalnih vrijednosti, od svjetskog i sopstvenog progresa i emancipacije, tjerajući nas da se resetujemo i zaboravimo svoju istoriju druge polovine dvadesetog vijeka koja je, ponavljam, sa svim svojim autorima – nezaobilazna u razvoju savremene misli. To je kao kada bi natjerali Američko društvo da zaboravi i da se odrekne Pokreta za građanska prava, emancipacije i progresa koje je društvo napravilo od pedesetih do devedesetih.

Mi nismo stagnirali, već smo vraćeni na početak prošlog vijeka, na osnovne principe i kulturne politike kolonijalne vladavine Austrougarske imperije, pa i dalje u prošlost, i to zahvaljujući sprezi domaćih i stranih konzervativnih snaga i trećeputaškog multikulturalizma.

Ta žabokrečina od kulturne politike u BH koloniji je kontekst u kojem se dešava Parada ponosa i nije ni čudo što je kolonijalni subjekti, “urođenici” i unazađenici doživljavaju kao “prst u oko”.

U zemlji podijeljenih kulturnih identiteta, u zemlji u kojoj postoje samo identitetske politike, u kojoj se svi bave identitetskim politikama zato što je to “profitabilno” (a ne npr. politikom održivog razvoja) neko se usuđuje izaći na ulicu, “ukrasti šou”, provoditi svoju identitetsku politiku, tražiti svoje mjesto u zabetoniranom –kulturalnom, –etničkom društvu.

Da je kojim slučajem drugačije; da nismo besposleni i nezaposleni; da nismo opljačkani i prevareni, toliko osiromašeni, jadni, ugroženi, defanzivni i depresivni, premoreni praznim životima u neizvjesnosti koju nam konstantno podgrijavaju dodatnim strahom i negativnim emocijama – da smo zaokupljeni svojim poslom, strukom, naukom i profesijom; da pristojno zarađujemo, živimo i gledamo gdje ćemo i kako potrošiti svoj novac sa svojim najdražima, gdje ćemo otputovati, koga obradovati poklonom, izlaskom; da smo neki drugi mi, neki koji nisu prekinuli, već sačuvali kontinuitet progresa i emancipacije – vijest o Paradi ponosa bi bila tek jedan od kurioziteta.

Neki bi izašli na ulicu i izrazili svojim sugrađanima dobrodošlicu u napredno, emancipovano, zajedničko slobodno društvo jednakih, a potom se vratili svojim kućama i svojim obavezama i nastavili se baviti svojim poslom i životom. Drugima bi bilo mrsko igdje ići i ostali bi kod kuće. Treći ne bi ni znali za Paradu.

Ovako je to kost koja je pala u ovaj vakum radioaktivnog jada i nezadovoljstva, među sirotinju, fukaru i raju jedne bivše kolonije, zaostale ničije provincije, da se zajedno sa dokonim lokalnim medijima glođu oko nje.

Advertisements
%d bloggers like this: