Advertisements

Državna imovina BiH – ukratko

Ovo je jedna skica u kojoj ću pokušati da navedem glavne epizode političke trakavice vezane za društvenu, a potom državnu imovinu u BiH. Sugestije i ispravke vezane za tačnost podataka su dobrodošle.


1993.
u mjesecu martu, nepunu godinu nakon početka rata, u Sarajevu je pod opsadom donesen Ustav Republike Bosne i Hercegovine. 


Ustav u tom trenutku u Članu 10. prvom tačkom jamči “sve oblike svojine”, kao i obavljanje privredne i druge djelatnosti sredstvima u “svim oblicima svojine”.

U drugoj tački posebno navodi društvenu i državnu svojinu. U prvoj rečenici kaže da će se “svojinska prava i obaveze prema sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojima se na ta sredstva mogu sticati drugi oblici svojine” urediti zakonom. Dok će se “ovlaštenja i obaveze prema sredstvima u državnoj svojini“, takođe urediti zakonom. 

Vidimo da su “prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi” i dalje, u tom momentu “u društvenoj ili državnoj svojini” i kaže da se na njih može “pod uslovima utvrđenim zakonom, steći pravo korišćenja.” Isto tako “sredstva privredne infrastrukture” i dalje “mogu biti u svim oblicima svojine pod uslovima utvrđenim zakonom.” Treća tačka kaže da “strano lice može sticati pravo svojine na nepokretnosti pod uslovima utvrđenim zakonom”.

Screenshot 2019-09-06 at 14.47.10


 

1994.
Vlada već naredne godine, suočena sa brojnim problemima širom zemlje, sa humanitarnom katastrofom unutar glavnog grada i neselektivnim bombardovanjem civila, predlaže Skupštini RBiH Zakon o pretvorbi društvene svojine u BiH.
(Ovdje sam našao interesantanu izvještaj i analizu tog događaja. Ako je zbilja iz 1994. onda vam može zvučati kao pravo proročanstvo.)

1995.
potpisan je Dejtonski mirovni sporazum. Aneks 4 tog sporazuma je i novi Ustav Bosne i Hercegovine koji ne precizira ko je vlasnik državne imovine.
Svima je, izgleda, promaklo da je važno da se navede da li je država Bosna i Hercegovina vlasnik državne imovine ili su to entiteti i kantoni. (Možda i nije, ali original se u međuvremenu negdje zagubio.) 

1997.
Donesen je Zakon o privatizaciji preduzeća u Federaciji BiH, a

1998.
Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH i kreće se direktno iz ratnog stanja u tranziciju. 


Podaci do kojih sam došao kažu da su privatizovane 54 banke u koje su ušle strane banke.

Da bi se privatizovala preduzeća koja su u ratu prešla iz društvenog u državno vlasništvo bilo je potrebno napraviti reviziju svega što ta preduzeća posjeduju. Napravljen je njihov AKTIVNI, PASIVNI i NEUTRALNI BILANS.

-AKTIVNI BILANS znači sve ono što su ta preduzeća posjedovala unutar BiH (ta imovina je u nedostatku državnog Zakona o državnoj imovini pripala entitetima, a unutar većeg entiteta – kantonima).

-PASIVNI BILANS je sva imovina tih preduzeća izvan BiH, a to su odmarališta, stanovi, poslovni prostori u drugim državama regije i šire.

-NEUTRALNI BILANS je sva njihova imovina koja podliježe RESTITUCIJI, tj. imovina koja je u prošlom sistemu nacionalizovana i mora se vratiti prvobitnim vlasnicima i njihovim nasljednicima.

Ovdje treba obratiti pažnju na PASIVNI BILANS jer je imovina BH preduzeća koja se nalazila van BiH postala metom najveće krađe i rasprodaje. U nedostatku državnog Zakona o državnoj imovini i državne Agencije za raspolaganje i kontrolu državne imovine, entitetske vlasti (tj. partije na vlasti) su počele prodavati ovu imovinu. 

Navodno je Zakonom o privatizaciji u FBiH bila predviđena posebna Direkcija za pasivni podbilans Federacije BiH koja je trebala popisati imovinu van Bosne i Hercegovine – ali ona nikada nije uspostavljena. Kao da neko nije htio da javnost, zapravo da bilo ko osim uskog kruga ljudi zna čime raspolažu državna preduzeća van BiH.


Kao da neko nije htio da javnost, zapravo da bilo ko osim uskog kruga ljudi zna čime raspolažu državna preduzeća van BiH.

2001.
Je potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ koji je ratifikovan 2004. Potpisale su ga sve bivše republike SFRJugoslavije 29. juna 2001. godine u Beču.


Naime, svaka bivša republika raspolaže IMOVINOM KONTINUITETA. Bosna i Hercegovina raspolaže društvenom tj. državnom imovinom koja je pripadala Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, ali raspolaže i IMOVINOM IZ SUKCESIJE , tj. imovinom SFRJugoslavije.

Kada je ovaj sporazum ratifikovan entiteti su, na isti način kao što su do tada to činili sa pasivnim bilansom preduzeća (poslovni prostori i stanovi van BiH) počeli nekontrolisano rasprodavati i imovinu koju je BiH naslijedila od Jugoslavije, a koja se takođe nalazi širom svijeta. Tačnije: vladajuće partijske elite (tj. partije na vlasti) su počele rasprodavati imovinu koja pripada građanima i uzimati novac znajući da niko, a pogotovo šira javnost i mediji ne mogu upratiti i znati detalje tih transakcija iz prostog razloga što ne postoji državni Zakon o državnoj imovini, kao ni državna Agencija koja bi upravljala i kontrolisala prodaju te imovine.

Nastala je sveopšta pljačka i rasprodaja tako da je


2005.
Paddy Ashdown nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH.
Svaka odluka o prometovanju (prodaji) državne imovine je proglašena NIŠTAVNOM, čak i retroaktivno. Imovina iz SUKCESIJE se morala vratiti na stanje iz 31. decembra 1990., a imovina iz KONTINUITETA na 06. april 1992. Sve što je prodano je automatski proglašeno ništavnim, a ko god je prodao sve te vile, prostore, stanove – morao je vratiti novac. Prodaja je zaustavljena, ali se moralo detaljno istražiti šta je u međuvremenu pokradeno. Zato je

2007.
raspisan konkurs da se formira upravni odbor komisije koja je trebala popisati šta, ko i gdje je prodao po inostranstvu (u to su bile umiješane sve vladajuće stranke) – no, pogađate, nikad ništa od toga nije bilo.

2008.
se desio Prudski sporazum u kojem su Tihić, Dodik i Čović dogovorili da će podijeliti svu državnu imovinu između sebe, tj. da se svi prirodni resursi, šume, polja, sve što ima ime države Bosne i Hercegovine u gruntu, kao i ono što je pripalo BiH u sukcesiji kao imovina SFRJ uknjiži na entitete: da sve što je u Republici Srpskoj da se uknjiži na Republiku Srpsku, a sve što je u Federaciji BiH da se uknjiži na Kantone.


Radi se, izgleda, o 54% teritorije BiH, nekadašnjeg društvenog vlasništva, zajedničkog vlasništva, vlasništva svih građana BiH koju manje-više iste partije koje su onomad zajednički krenule u rušenje komunizma na prvim demokratskim izborima sada žele podijeliti kao ratni plijen između sebe, u ime „svojih“ naroda.

(Pretpostavljamo da u toj djelidbi “konstitutivnih naroda” kao pravnih nasljednika državne imovine BiH nema „konstitutivnih izroda“, tj. građana BiH: Ostalih, Jevreja, Roma, ateista, komunista, Bosanaca i Hercegovaca, Jugoslovena, itd. Oni su, izgleda, „kopilad“ koja ne mogu naslijediti ništa: ni imovinu kontinuiteta svoje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, niti imovinu iz sukcesije svoje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Oni su jednostavno izbačeni iz tog testamenta od strane tri etnonacionalna lidera koji se predstavljaju ekskluzivnim predstavnicima “konstitutivnih naroda”.)



 

090222021.jpg

Tri lidera partija su u Prudu vanparlamentarno dogovorili političku djelidbu koju je naknadno državni parlament trebao „verifikovati“ kako bi se pristupilo podjeli BiH imovine po gruntu na tri partijska entiteta. Navodno, rukovodstvu SDA nije polazilo za rukom da „isporuči“ dovoljno ruku u državnom parlamentu pa je Dodik izgubio strpljenje i odlučio napraviti sam svoj Zakon o državnoj imovini u Narodnoj Skupštini Republike Srpske koji je

2012.
odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu, čini mi se, broj U 1/11 proglašen neustavnim i stavljen van snage. Nisam mogao pronaći tu odluku online, ali, navodno je u toj odluci prvi put napravljena pravna kvalifikacija i definicija vlasništva državne imovine gdje je titular imovine (i kontinuiteta i sukcesije) Bosna i Hercegovina, a nadležnost nad njom ima Parlamentarna Skupština BiH, a ne entiteti i kantoni.

I tu je sve stalo.

Ili je tek počelo? Jer problem državne imovine je direktno povezan sa aktuelnim “prepucavanjima” oko NATO-a.

Godišnji nacionalni plan reformi (ANP) o kojem se priča i koji je izašao u prvi plan, po mom mišljenju, uopšte nije glavni kamen spoticanja, ali se čini kao da je poslužio da se odvuče pažnja od pravog problema koji stoji na putu MAP-a, tj. akcijskog plana za članstvo BiH u NATO-u, a to je državna imovina.

Na web stranici atlantskainicijativa.org možete naći dokument koji je naslovljen Država i njena imovina – analiza i politika, a koji na samom početku jasno kaže:

Reguliranje statusa državne imovine u Bosni i Hercegovini – odnosno imovine koja je nekada pripadala SFRJ, a zatim je ustupljena državama koje su nastale njenom disolucijom – jedan je od ključnih preduvjeta za ostvarivanje pravne sigurnosti i ispunjavanje kriterija o kojima ovisi napredovanje zemlje u euroatlantskim integracijama. Reguliranje pravnog statusa vojne imovine postalo je nepremostiva prepreka nastavku procesa integracije Bosne i Hercegovine u NATO-savez. U povijesnom potezu, NATO je promijenio pravila igre “u poluvremenu”: da bi BiH dobila Akcijski plan za članstvo (Membership Action Plan – MAP), mora riješiti pitanje nepokretne vojne imovine.

Izgleda da nikom od tri lidera vladajućih partija nije previše stalo do rješavanja akcionog plana članstva u prvom redu radi toga što ono povlači regulisanje statusa državne imovine u Bosni i Hercegovini, tj. donošenje državnog Zakona o državnoj imovini, a to podrazumijeva i uspostavljanje već nekoliko puta pomenute Agencije za raspolaganje i kontrolu državne imovine koja bi bila direktno povezana sa Agencijom za borbu protiv korupcije, što bi za posljedicu imalo istrage o tome ko je donosio odluke o prometovanju (prodaji) državne imovine, itd, itd, dalje već znate i sami.

Ja mislim da su jedini “tvrdi orasi” oni u njihovim džepovima i da u tom grmu leži glavni razlog zašto se njima ne žuri i zašto otežu sa bilo kakvim integracijama, jer svaka integracija sa ozbiljnim pravno-političkim sistemima povlači pitanje državne imovine, ali ne u smislu ko raspolaže i ko će raspolagati njom, koji entitet ili narod, već ko je imenom i prezimenom raspolagao i prodavao “ispod žita” državnu imovinu bez pitanja i znanja građana. 

 

DRUŠTVENA IMOVINA + GRAĐANSKO DRUŠTVO = GRAĐANI BEZ DRŽAVNE IMOVINE

No mene interesuje jedna druga dimenzija problema državne imovine BiH.

Nije slučajno, niti simbolično da se važnost odluke Ustavnog suda BiH po pitanju državne imovine mjeri i podudara sa važnošću presude Sejdić-Finci iz decembra 2009. te da obje u kombinaciji daju koordinate rupe u Dejtonskom ustavu, tj. njegovog osnovnog nedostatka i propusta, a to je sljedeće:

Naime, ako upotrijebimo logiku koju koriste etnonacionalisti, lideri tri partije, i tumačimo Dejtonski Ustav onako kako ga oni tumače i dodamo joj presudu Ustavnog suda, kao i presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, onda se postavlja logičko pitanje: koliki postotak od 54% državne imovine pripada, uslovno rečeno, Sejdiću i Finciju?

Jer sve te rijeke, šume, jezera, brda, i doline – pripadaju svim građanima BiH. To nije vlasništvo samo tri navedena naroda, već i ostalih naroda, kao i građana BiH.*


*”Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:”


Ponajmanje je ta državna imovina vlasništvo tri partije, tri dinastije, tri kartela, tri prasića, tri hafiza, tri tenora… (nazovite ih kako hoćete). 

Možemo ići i dalje linijom te logike.

Ako, na sličan način, iskoristimo argument “državotvornosti” koji neke od tih partija koriste kako bi legitimizirale svoje vlasništvo nad državom, a time i državnom imovinom (u koju, valjda, spada i “njihov” narod) i toj državotvornosti pridodamo kontinuitet i sukcesiju bivše republike i federativne države, onda se postavlja još jedno logičko pitanje: koliko državne imovine Bosne i Hercegovine pripada npr. unucima partizana?

Pa valjda i oni imaju jednako pravo na tu imovinu s obzirom na to da se radi o nečemu za šta su se njihovi djedovi borili i ginuli; radi se o državnoj teritoriji koja je definisana avnojevskim granicama, radi se o državnoj imovini kontinuiteta ZAVNOBiH-a, o imovini sukcesije SFRJugoslavije koju su njihovi preci, djedovi, partizani, antifašisti gradili i ustanovili. Radi se o originalnoj državi, tj. o državnopravnom naslijeđu koje baštini današnja BiH, čiji kontinuitet predstavlja trenutna BiH.

Ko je tu najdržavotvorniji ako nisu antifašisti, tj. partizani? Stvorili su čitavu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju u Jajcu, na slobodnoj teritoriji u ovoj Bosni i Hercegovini, pa valjda su “državostvorili” i Bosnu i Hercegovinu. 

Srednjovjekovna Bosna, Bosanski vilajet, Austrougarska provincija Bosna i Hercegovina, kao i njeno komadanje na banovine u Kraljevini Jugoslaviji su posve nerelevantni kada se radi o državopravnom kontinuitetu današnje BiH. Ova sada Bosna i Hercegovina se temelji izričito, 1/1, crno na bijelo, samo i jedino, međunarodno priznato, na ZAVNOBiH-u. Izvučeš ZAVNOBiH – i sve pada kao kula od karata. Nema Bosne, nema države, nema grunta, nema ničega. 

Mislim da je to dovoljno solidan razlog zašto bi, zajedno sa ostalim “nekonstitutivnim narodima” i građanima, i svi “partizani”, tj. njihovi unuci, svi negdašnji bosanskohercegovački Jugosloveni, Bosanci i Hercegovci, Muslimani/Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji se identifikuju sa tom originalnom Bosnom i Hercegovinom, koji tu autentičnu Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom, svojom djedovinom, koji baštine i gaje kontinuitet te Bosne i Hercegovine u svojim umovima i svojim srcima, u dubini duše (a ne samo državopravno-formalno) mogli i morali tražiti svoju četvrtinu, tj. svojih 13,5% od 54% državne imovine Bosne i Hercegovine.

Mislim da im to niko ne može i ne smije oduzeti i rasprodati bez njihove saglasnosti i mislim da se ovdje ne radi samo o ljudskom pravu na političko mišljenje i uvjerenje, već i o građanskim pravima.

Pravno-politički organizovana grupa građana može imati i pravnu i političku moć da obezbijedi sebi ravnopravan udio u državnoj imovini pri njenom eventualnom knjiženju na etnonacionalne entitete. Drugim riječima: uz organizovanu građansku opciju okupljenu oko ovakvog projekta (kako u BiH tako i u dijaspori), budu li etnonacionalne partijske vođe insistirale na entitetskom gruntu i budu li međusobno dijelili tih 54% teritorije koja predstavlja državnu imovinu – ona se neće knjižiti na tri, već na četiri jednaka dijela. 

Nastaviće se…

Advertisements
%d bloggers like this: