ANALIZE I PREDVIĐANJA DRŽAVA PARLAMENTARIZAM

Monarhisti iz vašeg sokaka

Nije na našim prostorima ništa novo i nepoznato to da iz ratova i ustanaka proiziđu čitave kraljevske dinastije. Vođe Prvog i Drugog srpskog ustanka su dali Karađorđeviće i Obrenoviće.

Bakir Izetbegović, ne znamo da li svjesno ili podsvjesno, nastavlja tu tradiciju koja mu ni po porijeklu ne bi trebala biti tuđa.

Kao posmatraču, istoričaru umjetnosti i nekom ko takođe vuče korijene iz Srbije i Stare Hercegovine, a današnje Crne Gore – to mi je sve jako interesantno, ali kao građaninu, a od prošle godine i parlamentarcu pod zakletvom, nekom ko ipak treba braniti i zastupati parlamentarnu demokratiju i republikanski sistem – to me zabrinjava.

Mogu prihvatiti činjenicu da je SDA u svojoj suštini monarhistička, da je vodi jedan bračni par i njima lojalni rojalisti koji se “zalažu za konkretnog vladara ili vladarsku lozu na čelu države”, poneka vojna aristokratija koja se formirala u ratu i nakon rata na ratnom profitu, pljački humanitarne pomoći, društvene/državne imovine i sl. , ali ne mogu prihvatiti njihovu svjesnu ili podsvjesnu namjeru da uspostave parlamentarnu monarhiju u Kantonu Sarajevo.

Jer na to mi liči ovo što rade. SDA monarhisti pomoću svojih vazala praktično dovode Bakira i Sebiju Izetbegović na vlast u Kantonu Sarajevo.

Možda bi bilo dobro podijeliti Skupštinu Kantona Sarajevo na dva doma: na “gornji” Dom lordova (tj. begova i vojne/ratnoprofiterske aristokratije koju, u tom slučaju, posve adekvatno predstavljaju SDA, DF i SBB) i “donje” – komonse, obične građane, “raju i fukaru” iz ostalih stranaka i samostalnih zastupnika “sitne buranije”.

Samo naglas razmišljam.

Ako analiziramo izjave, propagandu, riječi, istorijski revizionizam, interpretacije uloge SDA u odbrani BiH, a potom i djela, konkretne političke poteze koje ova stranka povlači u posljednje vrijeme, stiče se utisak da oni ni danas, a ni prije nisu čuvali ni građansku republiku niti njene građane. Stiče se utisak da su oni zapravo čuvali vladarsku lozu kao nacionalno blago u trezoru Centralne banke i da je to bila i do danas ostala jedina svrha te privatne monarhističke partije. Ako se to pokaže tačnim, a sve su prilike da sve otvorenije nastupaju kao monarhisti (bez obzira na to da li su toga svjesni ili ne, da li to čine namjerno ili podsvjesno) ja i kao slobodni građanin, a i kao parlamentarac, skupštinski zastupnik na određenom nivou vlasti nečega što bi po definiciji i ustavu trebala biti država sa republikanskim sistemom, ne mogu prihvatiti njihov monarhizam u skupštini iz jednog objektivnog političkog razloga, a to je da je monarhistička ideologija u suprotnosti sa republikanizmom.

S druge, subjektivne strane, monarhizam smatram nazadnim, te stoga i moralno i intelektualno neprihvatljivim.

Mislim da je ideja i ideologija monarhizma jedna pogubna ideja, jedan politički ćorsokak koji vodi u samouništenje, pogotovo u zemlji kulturne i etničke raznovrsnosti kao što je Bosna i Hercegovina.

Ako iole ozbiljno i nepristrasno proanaliziramo skoriju prošlost naših prostora vidjećemo da na isti način na koji je srpski monarhizam i srpski rojalisti uništili jugoslovensku republiku insistirajući na “kralju i otadžbini”, jedan veliki broj Bošnjaka je u potpunosti obuzet identičnom idejom, a da vjerovatno toga nisu ni svjesni. Oni sve manje razmišljaju, promišljaju ideju demokratske republike, a sve više djeluju na bazi osjećaja, emocije, kmetske privrženosti i lojalnosti dinastiji koja, ohrabrena tom narastajućom emocijom u (najbrojnijem) narodu, ne preza ni od pokušaja kreiranja svoje feudalne paradržave u glavnom gradu zajedničke države. Taj projekt svesrdno podržavaju i ohrabruju neuki kmetovi, dvorske sluge, trabanti i ulizice, jednako kao i svi oni koji imaju slične planove i namjere u svojim dijelovima države i regije.

Najtužnije u svemu tome je što se u toj jednostranoj i jednostranačkoj, po mom mišljenju veoma tijesnoj i pomućenoj viziji bosanskohercegovačke i bošnjačke stvarnosti, u svojstvu samozvanih suverena/vladarske loze Izetbegovići postavljaju sebe i “svoj” narod u vazalski odnos prema npr. predsjedniku Turske koji, izgleda doslovno, “hrani” (finansira) tu njihovu iluziju, tu političku halucinaciju, očekujući valjda da će mu ovi jednog dana prepisati Bosnu i Hercegovinu u amanet.

Tako se barem da zaključiti iz svih navedenih i prenesenih izjava, poteza i ponašanja.

Ja bih volio da se radi o kratkotrajnom pijanstvu koje jedan nedjeljni mahmurluk može izliječiti, ali bojim se da ova ideja prerasta u ideologiju i zvaničnu politiku. Ako je to zaista tako, onda je to katastrofalan koncept koji državu Bosnu i Hercegovinu i narode u njoj vodi i dovodi u mnogo kompleksniju i težu situaciju od one u kojoj je bila početkom devedesetih.

U ovom momentu i ovih dana nikakve deklaracije i koalicije, nikakve velike riječi ne mogu zamaskirati djela, gard i ponašanje bošnjačkih rojalista i monarhističke SDA.

Lično mislim, a vjerujem da nisam jedini, da je borba za “Sarajevsku Republiku” i Sarajevo kao istinski glavni grad BiH (a ne prijestolnicu monarhije Izetbegovića) bila jedina iskrena i istinska borba za Bosnu i Hercegovinu koju neki jednostavno nisu intelektualno bili u stanju pojmiti.

Poneseni emocijama i zasljepljeni navijačkom ostrašćenošću, te povrh svega obmanuti jeftinim populizmom i turbo-patriotizmom koji je zapravo samo kamuflaža za ono što u dubini grmi, tutnji i ječi monarhističkim odlikama – rojalistički lojalisti su odlučili rastrgnuti krhku demokratiju i progresivnu Vladu Kantona Sarajevo. Meni je iskreno duboko žao što su uspjeli ucijeniti/kupiti/nagovoriti neke skupštinske zastupnike i zastupnice na izdaju parlamentarizma i republikanizma. Veoma sam zabrinut za budućnost demokratije i same države zbog svega toga, ali moram javno priznati da sam onomad pogriješio kada sam ovu pojavu nazvao “bošnjačkim fašizmom”.

Kao prvo, Fašizam nikada ne bi pristao na dominaciju bilo kojeg vođe iz bilo koje druge zemlje, a naročito ne bi pristao na tuđi imperijalizam u svojoj državi. Fašizam je previše gord i začahuren da bi tako nešto dopustio. Ni Musolini nije dao Hitleru “ispred sebe”, bez obzira na to što je ovisio o njegovoj pomoći jer fašistička ideologija jednostavno ne vidi fašističku državu kao marionetsku državu.

Nema ovo odlike fašizma i ispričavam se zbog greške.

Ovo je metastaziralo u nešto drugo. Radi se o bošnjačkim monarhistima čiji pokret poprima sve šire razmjere i zahvata sve slojeve društva: od čistačica i portira do doktora i hotelijera – svi padaju ničice i poklanjaju se protokraljevskom paru – svi kmetovi i seljaci, radnici i intelektualci, simpatizeri i članstvo SDA – postaju lojalni rojalisti a da možda to ni ne znaju.

Antifašistička i narodnooslobodilačka borba nekoć na ovim prostorima se nije vodila samo protiv njemačkih nacista i italijanskih fašista protiv kojih se borio čitav antifašistički svijet, već i protiv domaćih rojalista. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (čiji je dio bio i ZAVNOBiH) na svom zasjedanju u Jajcu nije imalo posla samo sa okupatorom, već se bavili i kraljem Petrom II Karađorđevićem, ako se sjećate tog gradiva.

Danas možemo reći da nisu Srbi jedini narod na našim prostorima koji njeguju monarhizam, koji “tradicionalno” pate od te boljke. Svjedočimo da i drugi narodi u sebi prepoznaju taj poriv. Bez obzira koliki nacionalisti bili, bez obzira koliko insistirali na svojim etnonacionalnim republikama, na parlamentarnoj demokratiji, na ustavima, činjenica je da postoji određeni, da se tako izrazim: “bipolarni poremećaj” zbog kojeg ovdašnji narodi nisu načisto sami sa sobom šta zapravo žele.

Dovoljno je samo prostudirati simbole i zastave republika koje krase insignije kraljevskih familija: od Kotromanićevih ljiljana na grbu i zastavi Republike Bosne i Hercegovine, preko dvoglavog orla Obrenovića, Karađorđevića i Petrovića na grbovima i zastavama Republike Srbije i Crne Gore, pa sve do krune na grbu Republike Srpske i vidjeti da dva politička koncepta koji se međusobno isključuju – mirno koegzistiraju na državnim obilježjima.

Biće da je to zato što ovdašnji narodi, nakon duge kolonijalne prošlosti, nisu dovoljno zreli niti da izrode sebi kraljevske loze i stabilnu parlamentarnu monarhiju, a ni da uspostave građanske republike i liberalnu demokratiju.

Ovo o grbovima i zastavama je možda bolna činjenica koja, ovako izrečena, može izazvati određene ili pomiješane emocije, određene negativne osjećaje u nekima, ali im želim skrenuti pažnju da to nije “nacionalni osjećaj”. Nije im povrijeđen nacionalni ponos tim što neko “pljuje” po kraljevskim oznakama.

Kraljevske oznake nemaju nikakvu vezu sa slobodnom nacijom i republikom, osim one veze koje su u svojim moždanim sinapsama napravili neuki narodi. Taj osjećaj negodovanja koji se u njima budi kada neko kritički upre prst u kraljevske simbole na republičkim oznakama je duboko utisnuti osjećaj lojalnosti kmeta vladarskoj familiji, njenom autoritetu, imenu i grbu iza kojeg se danas kriju “demokrate” i “republikanci” naših prostora. To je osjećaj koji politički prevaranti, mutikaše, šverceri i šibicari koriste kako bi vladali.

To nije ni nacionalizam, ni etnonacionalizam, to je duboko ukorijenjeni monarhizam u ovim narodima kojima su oduvijek vladali i kojima tuđi i “sopstveni vladari”, narodi kojima nikada nisu dopustili da slobodno i demokratski vladaju sobom.

(Najgore što bi mi se moglo desiti da neko na ovaj tekst ostavi komentar tipa: tooooo kraljuuu!) 🙂

Oglasi