Javna replika uvaženom kolegi zastupniku

Vidite, kolega Mariću, OVO je pravo mjesto, pravo vrijeme i pravi medij za prepiske i prepucavanja na ličnoj osnovi, a ne direktni prijenos sjednica Skupštine Kantona Sarajevo koje često zloupotrebljavate za svoje lične komentare, kritike, psihoanalize i arbitrarne sudove o privatnim životima, biografijama, karijerama, temperamentima, karakterima, ličnostima vaših kolega zastupnika.

Čak i da ste modni guru, mislim da porezni obveznici i korisnici TVSA ne žele plaćati ni Skupštinu ni javnog emitera da bi slušali vaše stručno mišljenje o mojoj svijetloplavoj teksas-košulji koju ste, ako sam dobro shvatio, nazvali pidžamom u direktnom prijenosu sjednice. Ne znam kako i zašto vas predsjedavajući Čelik nije zaustavio prije nego ste me nazvali Luburićem (kako mi rekoše, to ću još morati da provjerim na snimku kada bude postavljen). Ali ja se ni ovdje neću baviti Vama kao Vama, Vašim privatnim životom i ličnim stvarima. Ja ću se baviti nekim pojavama. Baviću se, kao što to od samog početka svog mandata konstantno radim – PARLAMENTARIZMOM. I kao zabrinuti građanin, a i kao aktivni i profesionalni parlamentarac.

Jako je zločesto sa Vaše strane, kolega Mariću, to što u toku prijenosa sjednice koristite priliku ne samo da omalovažite i uvrijedite druge kolege i šefove klubova, već obmanjujete javnost netačnim informacijama, tj. poluinformacijama, tj. prešućivanjem istine da klub kojim ja predsjedavam, a koji je trenutno najbrojniji klub u Skupštini Kantona Sarajevonema svoju kancelariju u zgradi Kantona.

Ne znam da li su vam komunicirali da sam od skupštinskih službi, između ostalih, zahtijevao Vašu kancelariju, pošto je klub čiji ste Vi šef gotovo upola manji od kluba čiji sam ja šef, a meni se Vaša kancelarija najviše dopala, tj. bacio sam oko na Vašu kancelariju. Vjerovatno niste to znali, jer u suprotnom bi mogao pomisliti da ste se javno naslađivali činjenicom da za klub kojim predsjedavam, a koji je trenutno najbrojniji klub u Skupštini Kantona Sarajevo – uopšte nema mjesta u zgradi kojom ste suvereno zavladali sa vašim novim koalicionim partnerima.

Dalje:

Vjerovatno je one koji su glasali za mene suvišno podsjećati, ali vidim da je potrebno ponavljati javnosti i kolegama da sam, pored kolege Aljoše Čampare koji je to učinio kao federalni ministar unutrašnjih poslova i “prvi pendrek federacije” (kako on to sam u šali na svoj račun voli reći, vjerovatno zato što mu sarajevski duh i humor nisu tuđi), jedini koji je prebacio stranački cenzus od 20% preferencijalnih glasova. To znači da je 4.566 mojih sugrađana ciljano glasalo za “stand up komičara iz Doma kulture Crni Vrh” – Damira Nikšića. Oni su htjeli “stand up” komičara u skupštinskim klupama. Oni su glasali za mene, ovakvog. A ja nisam neko ko će ih iznevjeriti čim se dokopa mandata i zastupničke plate, ko će promijeniti priču čim stavi kravatu i obuče odijelo. Ja sam neko ko nastoji ostati dosljedan i opravdati povjerenje svojih glasača. Zato pustite vi mene da slobodno radim ono što sam ja u svojoj predizbornoj kampanji svojim biračima obećao da ću raditi kao što ja prepoznajem, ne poštujem, ali prepoznajem Vašu slobodu da ne radite ono što ste Vi svojim biračima obećali. Ja nisam u zastupničke klupe došao zato što me je šef neke partije ubacio u vrh liste pa da zamjerate njemu ili meni lično moje porijeklo, karijeru, stručnost i nekakvu nepodobnost da se bavim ovim poslom, da budem građanski zastupnik i parlamentarac. Ja sam u vrh liste došao voljom 4.566 vaših i mojih sugrađanki i sugrađana, pa ako već omalovažavate mene, s visoka Vaše moralne i vladajuće koalicione vertikale, nemojte barem omalovažavati njih.

Nije to ništa čudno, ništa novo, ništa specifično za BiH ili Kanton Sarajevo, to da građanstvo glasa za komičara.

Pored Luke Maksimovića (Ljubiše “Preletačevića” Belog) koji je u Srbiji osvojio 300.000 glasova, imamo i drugih slučajeva, npr. Ukrajinci su sebi izglasali predsjednika komičara. Komičar Beppe Grillo je u Italiji dobio povjerenje birača, tj. njegov pokret “Pet zvijezdica”. To su neki evropski trendovi koje kolega Mariću kao iskusni novinar, pretpostavljam, niste stigli upratiti.

Kako god bilo, red je poštovati volju građana. Ne valja da se zalijećemo i nakon izbora zaboravljamo predizborna obećanja, glasove i glasače u beskrupuloznoj utrci za vlast. Srećom, neki i dalje sjede u skupštinskim klupama kao predstavnici građana čiju volju zastupaju, čiju volju direktno iznose na sjednicama, i čiji novac, na kraju krajeva, finansira parlamentarnu tj. predstavničku demokratiju. Ima nas koji smo svjesni da smo na platnom spisku svojih birača, a ne svojih stranačkih šefova – za razliku od nekih zastupnika koji u Skupštinama djeluju isključivo kao njihovi profesionalni advokati (da ne kažem “đavolovi advokati”) kako je to praksa u predsjedničkoj demokratiji.

U ovome i leži čitav problem: u koegzistiranju dva različita koncepta, dva različita oblika demokratije u našim skupštinama/parlamentima što, prirodno, rezultira kognitivnom disonancom kod nekih zastupnika. Ne znam da li ste čuli za pojam “kognitivna disonanca”.

Kognitivna disonanca je mentalno stanje, često konflikt, u kome osoba doživljava iskustvo dva (ili više) nekompatibilna uvjerenja (u ovom slučaju dva nekompatibilna politička sistema). Kod zdravog pojedinca obično vodi osećanju psihičke nelagodnosti koje traje dok osoba ne razriješi nesporazum.

Srećom nesporazum je lako razrješiv. I na ličnom i na državnom planu. Jednostavno: jedan od dva oblika demokratije je ustavan, a drugi neustavan. 

“Unas” je, po Ustavu, važnija zakonodavna vlast u kojoj sjede izabrani zastupnici kao što je npr. zastupnik Marić sa svojih 2.851 glas, i ja sa svojih 4.566 glasova, ili pak kolega iz kluba, samostalni zastupnik Marjanović sa preko 7.000 glasova (što nipošto ne znači da nismo ravnopravni), nego izvršna vlast imenovanih. Izvršna vlast izvršava ono što Skupština naloži, odobri, odluči, usvoji. Vlada i Premijer su tu da slušaju skupštinu/parlament, nas poslanike/zastupnike/parlamentarce koji zastupamo i predstavljamo volju građana, a ne obratno. Dakle, to je po Ustavu BiH, ta parlamentarna iliti predstavnička demokratija. O ovome trubim već mjesecima i ne vjerujem da ću prestati sve dok svim svojim kolegicama i kolegama, na svim nivoima vlasti to ne utuvim u glavu, kao i svim sugrađanima koji pate od kognitivne disonance uglavnom zbog loše informisanosti iliti dezinformisanosti od strane stranačkih medija.

Primjećujem da Vaš šef, kolega Mariću, u stopu prati zbivanja u svijetu i da je, nakon što je (ako se ne varam) prethodno bio inspirisan Berluskonijem, sada postao veliki fan Donalda Trampa. Nevjerovatna je sličnost u njihovim nastupima prema imigrantima, na primjer, pa mi se zbog toga možda učinilo. I diplomatija im je slična, sklonost ka izazivanju međunarodnih skandala i to.

Vjerovatno zbog toga što se pomalo poistovjećuje s Trampom zaboravlja da naše ustavno uređenje nije predsjednička demokratija kao u SAD u kojima predsjednik vladajuće stranke koji je i predsjednik države (i obratno) ima gotovo svu izvršnu moć, zapovijeda oružanim snagama, te upravlja i unutrašnjom i vanjskom politikom na dnevnoj bazi. Vjerovatno ga je zbog toga ponijelo i prenijelo preko njegovih ovlaštenja ministra unutrašnjih poslova, da se bavi i vanjskim poslovima, pa i da pomalkice preuzme i predsjedničke ovlasti i zadre i u diplomatiju, zato što zaboravi da je “unas” predstavnička demokratija, a ne predsjednička. (Doduše vrlo slično zvuče kada se izgovaraju, pa zato ja i insistiram da je zovem parlamentarna demokratija, kako ih ne bi brkali i stvarali KOGNITIVNU DISONANCU!).

No olakšavajuća okolnost mu je ta što nije jedini. Gotovo svi iz vladajuće koalicije: i predsjednici tj. šefovi stranaka i njihove zastupnice i zastupnici, skoro svi ovdašnji političari razmišljaju kao on i zaboravljaju da je naš politički sistem reprezentativne, tj. predstavničke, tj. parlamentarne demokratije. Nadati je se da ćete, kolega Mariću, i Vi i ostali iz vaše koalicije, to uhavizati prije kraja postojanja ove nam države, kraja koji je sve izgledniji i bliži sa takvim odnosom glavnih političkih aktera prema političkom sistemu i ustavnom uređenju rođene im države.

Iskreno i lično mislim da je vrijeme da neko presječe ovaj “bosanski čvor” i postavi stvari, dužnosti i dužnosnike, na svoje tj. njihovo mjesto; da prekine svevlast i samovladu, tj. autoritarne i autokratske tendencije stranačkih šefova, te vrati običnim građanima moć odlučivanja i glavnu ulogu u donošenju odluka kako to po Ustavu treba biti, i samim tim da prekine jedan predugi period disonance: nesklada, razdora, nesuglasja i nesloge, a započne period konsonance – blagozvučja, sloge, saglasja naše konsenzualne predstavničke demokratije.